Slavica Erhatić: „Tržnica me drži i liječi sve rane, a obitelj mi je na prvom mjestu”

Trideset punih godina na bjelovarskoj tržnici i stotinu kilometara svakodnevnog putovanja dio su života Slavice Erhatić iz Dinjevca kraj Pitomače. Sa suprugom Tomislavom i sinovima Matejom i Dariom vodi obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, a njihov posao danas obuhvaća cijeli proizvodni krug – od presadnica i uzgoja voća i povrća do pripreme zimnice.

Obitelj sama obrađuje sedam i pol hektara zemlje, a Slavica ističe da iza ponude na štandu stoje zajednički rad i život prilagođen proizvodnji i prodaji. O počecima, svakodnevnim obvezama, kupcima i četiri generacije pod istim krovom razgovarali smo s njom na bjelovarskoj tržnici.

Na bjelovarskoj ste tržnici već više od tri desetljeća. Kako biste predstavili svoju obitelj i posao kojim se bavite?

– Kod nas je parola: svi za jednoga, jedan za sve. Radimo obiteljski, tradicionalno i ustrajemo u tome. Iza nas je 30 punih godina, ušli smo u 31. godinu rada. Obljetnicu smo obilježili svojim plakatima i panoima, malo smo se izreklamirali i to je to.

Dolazite iz Dinjevca kraj Pitomače. Kako su izgledali vaši počeci i dolasci u Bjelovar?

– U početku smo dolazili dvaput tjedno, pa triput, pa četiri puta i na kraju smo došli do sedam dana u tjednu. To je danas moje radno mjesto. Prošlo je 30 godina i kažem: dao mi Bog još toliko.

Što vas nakon toliko godina i dalje drži u ovom poslu?

– Ova tržnica me drži, liječi sve rane. Ljudi me na neki način potiču na taj posao, a na prvom mjestu mi je obitelj koja me podržavala u svemu. Ovo je obiteljski posao, naše vrijedne ruke sve to obave, zajednički.

Koliki dio ponude na štandu dolazi iz vaše proizvodnje?

– Sada je sve naše. Napravili smo cijeli krug, od flanca do zimnice. Tko zna, zna što smo time rekli. To je jedan veliki krug koji smo sami stvorili. Govori se „od polja do stola”, a kod nas je sada stvarno od sadnice i presadnice do finalnog proizvoda, naše zimnice.

Što sve podrazumijeva posao koji kupci vide kroz ponudu na štandu?

– Za ovaj štand, kako mi velimo po domaće, treba delati. Nema praznog hoda. Zaposleni smo sve dane u godini, osim najvećih blagdana. Imamo i slobodnog vremena, ali podredili smo život tome.

Kupci često pitaju odakle proizvodi dolaze. Što im vi odgovorite?

– Nema uvozne robe. Mi se šalimo da je kod nas uvoz iz Podravine u Bilogoru. To je jedini uvoz.

Što vam je najvažnije u odnosu s kupcima?

– Ne možemo uvijek sve zadovoljiti, ima različitih mišljenja kupaca, ali onime što smo ostvarili jako smo zadovoljni. Kod nas ljudi mogu biti sigurni u naše proizvode, kvalitetu i ljubaznost. Na prvom mjestu su nam ljubaznost i odnos prema mušterijama.

Kako se ponuda mijenja tijekom godine i što Bjelovarčani najviše kupuju?

– Ovisi o razdoblju godine. U proljeće stvarno dobro idu flanci, tu smo se i sami iznenadili. Zatim dolaze salata i ostalo povrće, rajčica, paprika, krastavci. Imamo lubenice i dinje, po kojima smo također postali prepoznatljivi. Imamo i svoje smokve, 130 stabala, a posadili smo i 50 limuna.

Koliko zemlje obrađujete i kako ste organizirali proizvodnju?

– Sami obrađujemo sedam i pol hektara zemlje. Rasporedili smo proizvodnju tako da možemo sami obaviti posao. Imamo kupusnjače i druge povrtne kulture, krumpir i luk koji mogu malo duže stajati. Najvažnije je da kod nas ništa ne ostaje na polju. Bere se svaka paprika, pokupi se svaki krumpir, bez obzira na to koliko je sitan. Ne mora sve biti samo prva klasa.

Uz rad na zemlji treba pripremiti robu, dovesti je u Bjelovar i provesti dan na tržnici. Kako izgleda takav radni ritam?

– Ne može to stvarno svatko. Više puta kažem ljudima: „Dođi samo za mnom hodati, ne moraš ništa raditi, pa ćeš vidjeti što znači radni dan.” Ali to je navika. Najviše nam je drago što su mladi ostali s nama, mlađi sin i snaha. Stariji sin je tu u Bjelovaru i on nam također daje podršku.

U razgovoru ste spomenuli i unučad. Koliko je generacija danas okupljeno u vašoj obitelji?

– U kući nas je četiri generacije. Svi se slažemo, svi smo objedinjeni. Najstariji unuk ima 13 godina, unuka deset, a imamo i malog nasljednika Davida od godinu i pol. Sve smo zaokružili.

Koliko kilometara svakodnevno prijeđete zbog dolaska na tržnicu?

– Svaki dan stotinu kilometara. Pedeset tamo, pedeset natrag, to je naša relacija.

Znate li koliko se različitih proizvoda može pronaći na vašem štandu?

– Nikad još nismo prebrojili koliko točno imamo artikala. Ima svega, to je to.