Zavirili smo u čazmanske kotliće: Grah po bakinu receptu, domaća sarma i fiš starog ribiča

Što sve ide u dobar gulaš, može li sarma bez gotovih dodataka i tko u kuharskoj ekipi ima posljednju riječ? Odgovore smo potražili uz kotliće na čazmanskom Gradskom trgu, gdje su se danas pripremala jela koja su nekada redovito bila na obiteljskim stolovima. Dok su se jela krčkala, s kuharima smo razgovarali o receptima, ručkovima iz njihove mladosti i malim tajnama pripreme, a nije nedostajalo ni šale.

Na petom izdanju manifestacije „Jesen u kotlićima treće dobi”, koju organizira Matica umirovljenika Čazme, svaka je ekipa imala svoj recept. Neki su ga naučili od mama i baka, drugi usavršavali godinama, a svima je zajedničko bilo zadovoljstvo kuhanja u društvu.

Marija: Grah s kašom po obiteljskom receptu

Kod umirovljenica iz Garešnice pripremao se grah s kašom. Marija nam je ispričala da su izbor jela dogovorile s predsjednikom čazmanske Matice Franjom, a kuharsko znanje donijele iz vlastitih domova.

– Učile su me mama i baka, a onda sam ja nastavila dalje. Za dobar grah s kašom trebaju suho meso, svježe meso, dosta luka, grah i kaša. Imamo i recept, ovdje nam je na stolu – rekla je Marija.

Dok se čekalo da grah bude spreman, prisjetile su se nekadašnjih ručkova. Grah sa zeljem i krumpirova juha bili su česta jela, a mesa je bilo koliko su prilike dopuštale – ponekad ga je bilo, ponekad se kuhalo bez njega.

Marija danas za sebe grah ne priprema često, pa joj je ovaj susret bio prilika i za kuhanje i za izlazak iz svakodnevice. Jer jedno je pripremiti ručak za jednu osobu, a drugo okupiti ekipu i zajedno nadgledati veliki lonac.

Nevenka: Predsjednica nazove i ekipa je na okupu

Iz kotla umirovljenica iz Štefanja mirisao je gulaš. Nevenka nam je objasnila kako su ga pripremale, a potom otkrila i kako funkcionira njihova kuharska ekipa.

– Najprije se prodinstaju luk i povrće, onda ide meso, a na kraju krumpir i njoki. Ja nisam šefica, ja sam samo pomoć. Šefica nam je predsjednica, ona nas nazove, naredi nam i to je to – ispričala je kroz smijeh.

Na pitanje može li se predsjednici uopće reći „ne”, razgovor se nastavio u istom tonu. Netko mora biti glavni, složile su se kuharice, a ta je uloga pripala Ljubici.

Predsjednica umirovljenika iz Štefanja nije se složila s opisom stroge šefice, ali je odmah objasnila zašto ekipa dobro funkcionira.

– Nisam ja jako stroga. Dobra sam osoba, ali mora biti reda. I u šumi se zna red – našalila se Ljubica.

Gulaš se, kaže, u njihovoj mladosti često pripremao, osobito uz teške fizičke poslove. Ipak, tada je omjer namirnica bio nešto drukčiji nego danas.

– Jelo se često, ali ne ovako fino. Bilo je malo mesa, više krumpira i više tijesta. Takva jača jela kuhala su se kada se teško radilo, kada je bio neki fizički posao. Tada je većinom bilo gulaša, graha, zelja i sličnih jela – prisjetila se.

Nedjeljom se, pak, pripremalo drukčije. Pečena raca, pile ili kokoš s krumpirom bili su ručak koji se izdvajao od ostatka tjedna.

Gulaš se u njihovim domovima i danas rado kuha. Mlađi ga prihvaćaju različito, a kada je riječ o ocjenjivanju ručka, Ljubica ima pouzdanog kućnog kritičara.

– Većinom smo zadovoljne kako ispadne, ali uvijek ima i onih koji prigovore. Kod kuće je kritičan moj suprug. Ako on ne prigovori, znači da je dobro – rekla je.

Vladimir: Novi kotlić još samo treba posvetiti

Kod čazmanskih domaćina Vladimir je pripremao fiš paprikaš. Velik lonac odmah je privukao pozornost, a kuhar je spremno prihvatio šalu da domaćini imaju najveći kotao na trgu.

– Pa i mi smo najjače društvo! Imamo dobrog predsjednika i sve nam je osigurano, čak i novi kotlić. Samo nije bilo župnika da ga posveti – nasmijao nas je Vladimir.

Za razliku od priče o kotliću, njegov popis osnovnih namirnica za fiš bio je kratak: sol, paprika, luk i riba. Kao starom ribiču, priprema ribe dobro mu je poznata, a nema dvojbe ni oko toga jede li ono što skuha.

– Kuham fiš, a normalno da ga i jedem, pa ja sam stari ribič. Nema tu tajni. Ne zna kuhati onaj tko ne jede – poručio je.

Marija: Prava domaća sarma, bez Fanta

Druga čazmanska ekipa odlučila se za sarmu. Marija je odmah naglasila da je riječ o domaćoj pripremi, bez gotovih mješavina začina.

– To je prava domaća sarma, nikakvog Fanta tu nema. U meso idu riža i luk, a treba i dobro zelje. Važni su i dobro meso i dobro zelje. Zelje je moje, domaće – objasnila je.

Marija iza sebe ima i profesionalno kuharsko iskustvo: osam je godina tijekom sezona radila kao šefica kuhinje. Kuhanje za veće društvo zato joj nije nepoznanica, a prošle je godine na istoj manifestaciji pripremala fiš.

Kako su ga posjetitelji prihvatili, najbolje opisuje ono što je ostalo u loncu.

– Odlično su reagirali, sve je prošlo. Uvijek sve prođe. Cijeli mi se kotao pojede – zadovoljno je rekla.

Od graha s kašom do sarme, obilazak kotlića pretvorio se u razgovor o receptima, obiteljskim ručkovima i druženju za koje se uvijek vrijedi potruditi. Dok se čekalo da jela budu spremna za tanjure, nizale su se uspomene i šale, a male mirovine i zdravstvene tegobe barem su nakratko ostale u drugom planu. Umirovljenici su pokazali da mlađima mogu prenijeti mnogo više od kuharskog znanja – i podsjetiti ih koliko vrijedi odvojiti vrijeme za razgovor, smijeh i ljude oko sebe.