U Čazmi izloženo šezdesetak vrsta gljiva: Najčešće pitanje bilo je – jesu li jestive ili otrovne?

Vrganje mnogi prepoznaju bez mnogo razmišljanja, ali kada se pred njima nađu deseci drugih gljiva, pitanja je znatno više. Koje mogu u košaru, koje je bolje ostaviti u šumi i zašto sličan izgled može zavarati? O tome se razgovaralo na izložbi gljiva koju su u Čazmi, u sklopu manifestacije „Jesen u kotlićima treće dobi”, pod sloganom „Jela naše mladosti – za vaše radosti”, priredili članovi Gljivarskog društva Crveni peharček iz Ivanić-Grada.

Izložba je privukla brojne zainteresirane građane, a među šezdesetak izloženih vrsta bilo je prilike upoznati i gljive koje berači često zaobiđu. Članica društva i determinatorica Ljiljana Oršulić odgovarala je na pitanja posjetitelja, objašnjavala razlike među vrstama i govorila o jeseni koja gljivarima zasad donosi skromnije ulove nego prošla.

– Ova je godina malo siromašnija gljivama jer su takvi uvjeti. Cijelo je ljeto bila suša i nema ih toliko koliko ih je bilo prošle godine. Prije dva tjedna bili smo na Jabučijadi u Ivanić-Gradu, gdje smo imali 160 vrsta gljiva. Ovdje ih sada imamo oko 60, a ljudi nas najčešće pitaju jesu li jestive ili otrovne – rekla je Oršulić.

Upravo su zamjene jestivih i otrovnih vrsta jedna od tema o kojima se najviše razgovara na ovakvim izložbama. Oršulić je kao primjer navela lisičarku i otrovnu zavodnicu, koje pojedini berači zamjenjuju. Zato susret s gljivarima nije samo prilika za razgledavanje nego i za pitanja o razlikama koje neiskusnom oku lako promaknu.

Njezin put u svijet gljiva počeo je tijekom pandemije koronavirusa, kada je krenula planinariti. Jedan jesenski odlazak u šumu otvorio joj je interes kojem se poslije posvetila i kroz društvo te polaganje ispita za determinatora.

– Ja sam vam „korona planinar i korona gljivar”. Počeli smo planinariti, bila je jesen i u šumi je bilo mnoštvo gljiva. Nikada u životu nisam ih vidjela toliko pa sam ih fotografirala. Baš se tada održavala izložba gljiva u Ivanić-Gradu, a gljivari su me pozvali da dođem u njihovo društvo. Učlanila sam se, položila ispit za determinatora i sada poznajem dosta gljiva – ispričala je.

Među najdražima su joj bukovače, sunčanice i vrganji. No razgovor o gljivama za nju ne završava pitanjem što se može pripremiti za ručak. Posebno je smeta kada u šumi vidi gljive koje je netko nogom srušio ili razbacao samo zato što ih ne poznaje ili ih ne želi brati.

– Mene boli kada vidim da je netko šutirao gljive. Svaka ima svoju ulogu i postoji razlog zašto je narasla baš na tom mjestu, na drvu ili negdje drugdje. Gljive su razlagači i da ih nema, bili bismo, kako se kaže, u smeću preko glave – kazala je Oršulić.

Za one koji žele naučiti više, vrata društva su otvorena. Oršulić poziva zainteresirane da im se jave, upoznaju gljivare i postupno proširuju znanje. Podsjeća i da vrganj nije jedina gljiva koju vrijedi poznavati.

– Ljudi većinom beru vrganje, a mnogi se ne žele potruditi upoznati i neke druge gljive. Ima sunčanica, bukovača, trubača i još mnogo drugih jestivih vrsta. Sve se to može fino pripremiti, ne trebaju uvijek biti vrganji – poručila je.

Iako su fotografije gljiva danas česte na društvenim mrežama, a aplikacije nude njihovo prepoznavanje, Oršulić prema takvim odgovorima ostaje oprezna. Znanje koje je stekla učenjem i polaganjem ispita ne zamjenjuje rezultatom na zaslonu mobitela.

– Mi smo išli na edukacije i polagali ispite da bismo naučili nešto o gljivama. Ne pouzdajem se previše u internetske aplikacije za prepoznavanje jer one znaju ponuditi tri rezultata. Mogu samo približno pokazati o kojoj bi gljivi moglo biti riječ. Ja u to nemam povjerenja – zaključila je Oršulić.