Samo deset minuta sporog trčanja može utjecati na raspoloženje i rad mozga

Trčanje ne mora biti brzo ni iscrpljujuće kako bi imalo određene kratkoročne učinke na raspoloženje i moždane funkcije. Pokazalo je to novo istraživanje japanskih znanstvenika u kojem su sudionici trčali brzinom kojom bi većina ljudi bez problema mogla i hodati, piše The Washington Post.

Istraživanje je provedeno na 24 zdrava mladića i žene. Njihov zadatak bio je deset minuta trčati na pokretnoj traci, i to najsporijim tempom pri kojem još uvijek mogu zadržati način kretanja karakterističan za trčanje.

Muškarci su se prosječno kretali brzinom od oko 5,5 kilometara na sat, dok je prosječna brzina žena bila manja od četiri kilometra na sat. Razlika u odnosu na hodanje nije bila u brzini, nego u pokretu. Tijekom hodanja barem je jedno stopalo stalno na podlozi, dok se pri trčanju pojavljuje trenutak u kojem su oba stopala u zraku.

Promjene zabilježene neposredno nakon trčanja

Prije i nakon desetominutne aktivnosti sudionici su rješavali testove kojima su znanstvenici procjenjivali njihove izvršne funkcije. Riječ je o sposobnostima koje uključuju planiranje, usmjeravanje pažnje, donošenje odluka i kontrolu ponašanja.

Istodobno je praćena aktivnost prefrontalnog korteksa, dijela mozga povezanog sa složenijim razmišljanjem, a sudionici su procjenjivali i vlastito raspoloženje.

Nakon vrlo sporog trčanja ostvarili su bolje rezultate na testu izvršnih funkcija. Zabilježena je i veća aktivnost u dijelu prefrontalnog korteksa te poboljšanje raspoloženja.

Istraživače je pritom zanimalo može li upravo način kretanja tijekom trčanja biti povezan s uočenim promjenama.

Promatrali su i pomicanje glave

Tijekom trčanja tijelo i glava ritmički se pomiču prema gore i dolje, što se ne događa na isti način pri hodanju. Znanstvenici su zbog toga mjerili vertikalno ubrzanje glave sudionika.

Rezultati su pokazali povezanost između izraženijeg pomicanja i boljeg raspoloženja nakon aktivnosti. Međutim, istraživanje nije dokazalo da je upravo takvo kretanje uzrokovalo promjene. Autori ga navode kao jedan od mogućih mehanizama koji će trebati dodatno ispitati.

Profesor Hideaki Soya sa Sveučilišta Tsukuba, jedan od sudionika istraživanja, rezultate je za The Washington Post sažeo porukom da trčanje ne mora biti naporno kako bi bilo korisno za mozak.

Moguća kratka priprema za zahtjevan zadatak

Budući da su promjene zabilježene neposredno nakon aktivnosti, autori navode mogućnost da bi deset minuta vrlo sporog trčanja moglo poslužiti kao priprema prije prezentacije ili drugog zadatka koji zahtijeva koncentraciju i razmišljanje.

Rezultate, međutim, treba promatrati u okviru ograničenja istraživanja. U njemu su sudjelovale samo 24 zdrave mlade osobe, a ispitivani su neposredni učinci jedne kratke aktivnosti. Nije utvrđeno koliko bi dugo zabilježene promjene mogle trajati niti bi li jednaki rezultati bili dobiveni kod starijih osoba ili drugih skupina stanovništva.

Zbog toga ovo istraživanje nije konačan dokaz da će deset minuta sporog trčanja kod svake osobe poboljšati raspoloženje i izvršne funkcije. Pokazuje, međutim, da za proučavane kratkoročne učinke trčanje nije moralo biti ni brzo ni intenzivno.