Ne može bez pomoći muža i potrebne su joj vježbe, no toplice ne može dobiti

Bračni par Puača nedavno je pred našim kamerama govorio o svom problemu s kojim se susreću iz dana u dan. Naime, gospođi Puača potrebna je 24-satna njega, no prema rješenju drugostupanjske komisije Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, odbijen joj je zahtjev za toplice. Njezin suprug koji skrbi o njoj otkrio je kako je ranije bila u toplicama u Lipiku, a sada su ih odbili te im je liječnik rekao kako nema zakonske osnove za toplice.

– Prvi put su joj odobrili toplice i išla je u Lipik gdje je osoblje bilo izvanredno. Ne znam što sad reći, mi smo napravili žalbu da bi drugostupanjski sud u Zagrebu to odbio nakon četiri mjeseca čekanja. Ona treba 24 sata tuđu njegu i pomoć, a nemamo pravo ni na asistenta. Ona je prva kategorija, četvrta klasa, prima inkluzivni dodatak od 432 eura, a trebala bi dobivati 730 eura. Nisu utvrdili da ne može hodati jer je nisu zvali na komisiju – naveo je. Ovu situaciju smatra bezobraznom s obzirom da gospođa iza sebe ima 41 godinu staža.

– Mi čekamo njen red, no nikad nema mjesta za vježbanje s njom. Grad Bjelovar tražili smo jednokratnu pomoć i prije šest mjeseci dobili smo 400 eura, a sada 200 eura. To je neshvatljivo – poručuje gospodin Puača. Osobito ga smeta što gospođu nitko nije zvao kako bi se procijenio njen invaliditet, a ona sama ne može ništa bez njegove pomoći.

– Kad ja odem u grad, ona ne može ni na toalet. Sad je preko Udruge invalida dobila obična kolica. Jedna gospođa iz Zagreba nam nudi električna kolica koja se podižu 20 centimetara, da može samostalno na zahod i popiti vode, no ta kolica koštaju 800 eura. Ja imam mirovinu 640 eura, ona je otišla u invalidsku i ima 740 eura pa ne znam kako ćemo to uspjeti ako nam netko ne pomogne – naglasio je.

Gospođi su potrebne i česte masaže, a i taj se trošak brzo skupi s obzirom da sat vremena masaže plaćaju 25 eura. Velika želja im je i da dobiju asistenta barem dva puta tjedno po dva do tri sata jer za gospođinu progresivnu paralizu nema lijeka, a pomoći joj mogu samo vježbe koje dugo čeka. U pomoć im je pritekla Udruga invalida koja je gospođi osigurala smještaj na moru, na Boriku u Zadru.

– Tamo imaju dva dečka koji pomažu invalidima u more i nazad, to je super, nema muke i u 300 metara smo imali sve, odličnu prehranu, a nisu bili veliki novci – otkrio je te dodao kako priželjkuju da gospođa opet ode u Lipik na dva do tri tjedna. – Borim se, moram se boriti jer ako šutimo, neće biti ništa. Ako se bunimo, onda smo trn u oku svima. Ne znam kuda sve ovo vodi – zaključuje naš sugovornik.