U prostorijama Matice umirovljenika Čazma, na poziv predsjednika Franje Jagatića, Milka Fištrović predstavila je svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom Pjesme. Promociji su nazočili brojni umirovljenici, koji su došli podržati autoricu, inače predsjednicu Udruge umirovljenika iz Ivanske.
Milka Fištrović rođena je 1961. godine u Velikoj Trnovitici, gdje je provela svoje djetinjstvo i završila osnovnu školu. Po završetku osnovnog obrazovanja, upisala je trgovačku školu u Bjelovaru, gdje je upoznala svog supruga Mirka. Ubrzo nakon toga udala se i preselila u Utiskane, gdje i danas živi. Iako često posjećuje rodnu Veliku Trnoviticu, naglašava da su Utiskani i općina Ivanska njezin dom te mjesto u kojem najviše pronalazi inspiraciju za svoje stvaralaštvo. Pisanje pjesama za Milku je počelo davne 1998. godine, u trenutku kada se suočila s gubitkom oca.
– Nisam se mogla nositi s njegovim odlaskom. Moj šef mi je tada rekao: ‘Pokušaj pisati, bit će ti lakše.’ Tako je i bilo. Tada su nastale moje prve pjesme, ali, nažalost, nisu sačuvane. Pisala sam na papiriće koji su se s vremenom izgubili. No, uskoro sam počela zapisivati stihove u bilježnice i to je postao moj način suočavanja s emocijama, prisjeća se autorica.
Godinama su se stihovi gomilali, no Milka nije razmišljala o njihovom objavljivanju. Sve se promijenilo nakon razgovora s Katicom Šarlijom, učiteljicom iz Ivanske, koja ju je ohrabrila da podijeli svoje pjesme s drugima.
– Nisam vjerovala da su te pjesme vrijedne objavljivanja. No Katica me nagovarala i rekla da pjesme imaju smisla. Taj njezin poticaj bio je ključan, ali najveću podršku dobila sam od našeg načelnika Željka Mavrina. On je čuo moju pjesmu Pismo majci kad smo išli u Vukovar i od tada mi nije dao mira dok zbirka nije krenula u tiskanje, istaknula je Milka.

Upitana kako se osjećala dijeleći svoj rad s publikom, Milka je iskreno priznala.
– Na neki način to mi je donijelo olakšanje. Nisam razmišljala o tome hoće li ljudi krivo protumačiti moje pjesme. Samo sam se nadala da će ih prihvatiti i možda pronaći u njima nešto što će im značiti.
Zbirka Pjesme obuhvaća različite teme, od domoljublja do svakodnevnih trenutaka. Pjesme o Vukovaru, koje zauzimaju posebno mjesto u zbirci, inspirirane su dubokim poštovanjem prema herojima Domovinskog rata. Uz to, Milka često piše šaljive stihove o životu u zajednici, druženjima s umirovljenicima, berbi vrganja i ljetnim radostima. Ipak, neke pjesme ostaju duboko intimne i nikada neće biti objavljene.
– Postoje pjesme koje su preosobne. Zapišem ih, pročitam i na kraju spalim papir. To su trenuci koje želim sačuvati samo za sebe, priznaje autorica.

Nakon nedavne smrti supruga mnoge Milkine pjesme vezane su uz njihov zajednički život i sjećanja.
– Sve što je napisano nakon njegove smrti na neki način je odraz našeg života i našeg odnosa, kazala je.
Iako pjesma posvećena ocu, koja je pokrenula Milkinu priču s pisanjem, nije uvrštena u zbirku, sjećanja na njega i dalje su duboko utkana u njezine stihove.
– Nakon tatine smrti često sam mu se obraćala kroz pjesme. Sjećam se trenutka kada sam posjetila groblje u Velikoj Trnovitici i razgovarala s njim kao da je bio kraj mene. Mama mi je bila jako važna i puno sam je poštovala, ali tata je za mene uvijek bio iznad svih, prisjeća se Milka, otkrivajući koliko je upravo taj gubitak oblikovao njezino pisanje.

Iako nije pisala tijekom osnovne škole, s pisanjem se prvi put ozbiljnije susrela u srednjoj školi, kada je pisala zadaće i za svoje kolege.
– Mojim prijateljima često je trebala pomoć. Dali bi mi temu i rekli: ‘Napiši mi nešto, ne znam što bih.’ Tako sam im pisala domaće zadaće i tada bi oni bi dobili četiri ili pet, dok sam ja za svoje radove obično dobivala dvojku, ispričala je Milka kroz osmijeh, prisjećajući se svojih prvih koraka u pisanju.
Posebno emotivan trenutak za Milku bio je kad je zbirka ugledala svjetlo dana.
– Kad sam sinovima pokazala naslovnicu knjige, vidjela sam suze u njihovim očima. To mi je dalo dodatnu snagu i potvrdu da je vrijedilo raditi na ovom projektu. Nažalost, prošle godine izgubila sam supruga, ali znam da bi i on bio ponosan na mene, rekla je Milka.

Reakcije prijatelja i poznanika dodatno su je motivirale.
– Ljudi mi često kažu da su se pronašli u mojim stihovima. To mi pokazuje da moje pjesme, iako su iz srca i duše, nisu samo moje priče – one odražavaju i iskustva drugih, ističe. Priznanja od prijatelja, susjeda, ali i nepoznatih ljudi, daju joj dodatnu motivaciju.
– Često čujem: ‘Svaka čast, ja to ne bih mogao napisati ni da cijeli dan sjedim.’ Takvi komentari mi pokazuju da moj trud ima smisla i da stihovi doista dopiru do ljudi, zaključuje Milka.
Uz rad na prvoj zbirci, Milka je već pripremila materijal za drugu knjigu, no priznaje kako se pisanje pjesama događa spontano.
– Najčešće se inspiracija pojavi uz jutarnju kavu. Ako ne zapišem odmah, riječi jednostavno nestanu, dodala je.

Osim pjesama, neko vrijeme bavila se i pisanjem igrokaza.
– Znala sam osmisliti kraće igrokaze i dijaloge, ali s vremenom sam odustala. Teško je održati priču dovoljno zanimljivom i dugotrajnom da privuče pažnju publike, priznaje. Unatoč tome, Milka ne odbacuje mogućnost da se u budućnosti ponovno okuša u ovom obliku stvaralaštva, pogotovo uz podršku članova Udruge umirovljenika, za koje smatra da bi s oduševljenjem sudjelovali u takvom projektu.
Uz književni rad, Milka je aktivna članica zajednice, a njezina zbirka rezultat je podrške lokalne sredine.
– Da nije bilo našeg načelnika i općine, ova zbirka možda nikad ne bi nastala. Njegova stalna pitanja ‘Kad ćemo knjigu?’ i ohrabrivanje bili su presudni, priznala je.
Promocija zbirke pružila je priliku prisutnima da kroz stihove Milke Fištrović osjete fragmente njezine duše, prožete sjećanjima i nadom. Zbirka nije samo skup pjesama – ona predstavlja priču o životu, ljubavi i gubitku, ispričanu na način koji dirne svakog čitatelja.