Razgovarali smo s Darkom Lovrićem, načelnikom općinskog centra za zaštitu požara grada Bjelovara 1991. – Kako su vatrogasci sudjelovali u oslobađanju Bjelovara od JNA

Razgovor vodio Dražen Kocijan Kocka, priredila prema tonskom zapisu Aleksandra Kuhar.

Prije nekoliko dana proslavili smo dan grada Bjelovara. Prisjetili smo se onog nemilog događaja 29. rujna prije točno 30 godina. Mnogi od vas su proživjeli taj dan i te dane, te ratne godine. No, možda smo zaboravili na neke ljude koji su tog dana bili jako bitni da očuvamo naš grad. To su naši vatrogasci. Zato smo u goste pozvali Darka Lovrića. On je sada diplomirani inženjer, magistar znanosti, a tada je bio jedan od onih vatrogasaca koji je taj dan proveo na terenu. 29. rujna, mnogi od nas znamo kako je to bilo. Možda smo imali sreće kako je to sve i moglo izgledati, ali u svakom slučaju nije to bilo samo toga dana. Bilo bi dobro da se prisjetimo kako su vatrogasci nekoliko dana prije toga nemilog događaja funkcionirali.

U Domovinskom ratu u Republici Hrvatskoj u direktnim gašenjima požara poginulo je 38 vatrogasaca, na sreću, u Bjelovaru nije poginuo nitko i nitko nije bio ozljeđen. Međutim, uz našu vojsku, policiju, hitnu pomoć i mi vatrogasci smo imali dio i segment u spašavanju ljudi i imovine. Imali smo jedan veliki izazov koji nije pisao u našim knjigama i svim literaturama koje smo izučavali kada smo polagali određene razine našega znanja. Spremao se Domovinski rat i mi u gradu Bjelovaru smo imali niz nepoznanica. Bila je opasnost oko 6 i pol tona amonijaka koje je bilo razmješteno u Sireli, Kromaxu u mesnoj industriji te u PPK skladištu, prehrambene industrije na Markovcu. Taj amonijak je bio potencijalna opasnost od izbijanja nekih većih stradavanja da su se ti spremnici pogodili od strane Jugoslavenske armije. Međutim, mi smo preventivno sugerirali referentima za zaštitu požara tih dana da se spremnici oblože i oni su zaštićeni na određen način. Sigurno moramo istaknuti da u Općinskom centru za zaštitu požara Bjelovar te godine jebilo 32 operativna djelatnika sa pričuvnim sastavom od 60-tak ljudi. Dan prije, 28. 09. u večernjim satima gospodin Stjepan Budinski nazvao je i izdao zapovjedi o korištenju. Ja ću sad prvi puta reći da je vatrogasni servis u vatrogasnom centru bilo mjesto od kuda je gospodin Budinski i njegovo zapovjedništvo napadalo odnosno oslobađalo grad Bjelovar i taj Vatrogasni centar koji je prije bio mjesto događanja od kud su išle i dolazile sve informacije. To večer smo napravili zamračenje kompletnog centra i dogovorili smo da se ujutro iza 5 sati nađemo. U 6 sati sam izdao zapovijed da se operativni vatrogasci hitno jave u vatrogasni centar i mi smo od 32 imali 30 na raspolaganju do 6:45 i krenuli smo u pripremne radnje oko samoga djelovanja vatrogasne službe na području grada Bjelovara. Ono što je za istaknuti osim tog kolegija koji je bio 15 do 7, u 6 i 50 je predan naš vatrogasni megafon gospodinu Šimiću u to vrijeme i on je posljednji put preko toga megafona pozvao da se zapovjedništvo i vojska predaju. Međutim svi znaju da oni to nisu prihvatili i iza 7 sati krenula je akcija gdje smo mi u 40 minuta do 8 sati imali preko 20-tak intervencija raznoraznih razina. Dogovor je bio da se gase prioritetni objekti kao što je policijska uprava, crkva, benzinska, a sve drugo je stavljeno u drugi plan. Sigurno da je to bio jedan veliki izazov, posebno na području grada Bjelovara i sa dodatkom da nismo mogli doći do naselja Hrgovljana jer je ono bilo izloženo jako velikim napadima jugovojske.

Sigurno ste bili upoznati sa tim prijetnjama i sa Barutane. U tim jutarnjim satima ste zapravo već bili spremni na sve ono što bi se moglo dogoditi. Kako je bilo to u jutarnjim satima, pogotovo tamo oko 11 sati kada je eksplodirala Barutana?

Mi smo prije Barutane imali konstantan napad na našu zgradu. Bio je jedan snajper koji je išao iz smjera Velikih Sredica koji je pucao po nama. Mi smo intervenirali u ZNG-u i moram reći da su dečki iz Čakovca, Varaždina bili sa određenim oružjem i minobacačima ispod našeg tornja gdje je bilo bjelovarsko središte. Onda su određeni ljudi uklonili tog snajperistu na način da on više nije pucao po nama i imali smo situaciju da je u 10:43 minute došlo do te zastrašujuće eksplozije. Jedan dio naših vatrogasaca je bio na policijskoj upravi, gasio je skladište i dvorište gdje je bilo velike štete. Kada je došlo do eksplozije na Barutani, s obzirom da se nije moglo doći do Barutane u tom prvom naletu preko grada, preko Hrgovljana sve bilo blokirano, gospodin Keres i ja smo sjeli u auto Ladu i preko Gudovca, Klokočevca, Predavca došli do Barutane. Mislim da smo bili iz grada Bjelovara među prvima koji su došli tamo, vidjeli što se desilo. Njega je samo zanimalo jesu li eksplodirala sva skladišta i je li je eksplodiralo samo jedno. Razlog je bilo što je u jednom skladištu koje je ostalo neoštećeno bilo strijela i osa, za rušenje zrakoplova. Moram spomenuti da je u tom stožeru i vatrogasnom centru bio i današnji direktor rotora Stjepan Kosturin koji je bio za protuzračnu obranu. Ovom ga prilikom pozdravljam i zahvaljujem jer je on jedan od vrlo zanimljivih osoba koji bi isto mogao puno toga ispripovijedati oko 29. rujna 1991. Normalno da smo tu informaciju povratno dali gospodinu Budinskom koji je dalje preko svojih vojnih zapovjednika koristio dalje ono što je ostalo da se koristi tijekom dana.

Vi ste tada već bili načelnik općinskog centra za zaštitu požara grada Bjelovara, ali vrlo mladi. Imali ste, bez obzira na to, dosta iskustva. Ovo vam je bila sada nova situacija u kojoj ste se trebali snaći.

Da. Ja sam imenovan za načelnika općine centra za zaštitu od požara 10.10.1990. i od 32 načelnika u to vrijeme bio sam u Hrvatskoj najmlađi. Dosta sam to jednostavno shvatio na način da sam koristio znanja drugih ljudi koji su bili stariji od mene. Bila je jedna ekipa vatrogasaca na zajednici općine Bjelovar, tu je bio Ivanić grad, Daruvar, Virovitica, Koprivnica, Đurđevac, Križevci i moram napomenuti da smo u jutarnjim satima iza 8 sati dali zamolbu ili zapovijed vatrogascima Križevci i u Đurđevac. Križevčani su došli sa dva vozila u ispomoć do Sv. Ivana Žabna, dalje nismo išli. Đurđevac je došao do Bilogorske klijeti sa dva vozila i svojim posadama. Bili su su spremni doći u Bjelovar da je došlo do nekih većih razaranja i većih požara. U pripravnost sam zamolio i stavili su kolege u Koprivnici i Virovitici svoje vatrogasce tako da smo mi bili dobro organizirani u smislu tih ratnih požara koji su bili vrlo nezgodni. Mi osim toga amonijaka, imali smo i avionske napade. Ne daj Bože, sa fosforom, sa fosfornim pločicama, gdje smo morali biti spremni ga gasiti a on je vrlo kompliciran za gašenje. Morali smo imati vrlo poseban tzv. prah K-90 i određene druge mehanizme kako bi to riješili. Srećom. Nije do toga došlo.

Bili ste stvarno dobro organizirani, bili ste spremni na sve, a i situacija je nekoliko dana prije toga nagovještavala da bi se tako neke stvari mogle i dogoditi.

Tako je. Mi smo dali u pripravnost i dobrovoljno vatrogastvo na području tadašnje općine Bjelovar. Ono što smo prije 29. rujna, 20-tak dana prije, napravili je da smo sa terena gdje nije bilo mobitela vratili sve radio stanice koje su bile u vatrogasnim dobrovoljnim društvima općine Bjelovar. Zanimljivo je to da stanice koje su bile u Bačkovici I Čačevcu se nisu vratile u Bjelovar iz određenih poznatih razloga, a sve druge stanice su bile vraćene zbog toga što smo željeli eliminirati komunikaciju u slučaju tih ratnih događanja. Mi smo imali 62 pričuvna vatrogasca u općinskom centru za zaštitu od požara. Oni su bili dva tjedna prije uključeni u dežurstva koji su imali jutarnju i noćnu smjenu. Vatrogasci u Gornjim Plavnicama, Prgomelju, Predavcu bili su u pripravnosti što se tiče svojih cisterni da sudjeluju zajedno s nama u nekim većim stradanjima na području grada.

Eksplozija Barutane, tenkovi JNA izašli su na ulice, uništili nekoliko kuća pokraj vojarni, ljudi su bili u skloništima i bila je uzbuna. Kako je to bilo nakon te eksplozije, je li bilo puno požara?

Požar u jutarnjim satima smo stavili pod kontrolu i nadzor, međutim sve ove požare koje su bile na Matije Gupca i prema novom groblju i naselje Hrgovljani smo to ostavili prema uputama gospodina Budinskog. Nismo se izlagali na tim dijelovima stradavanja. Ono što smo mi i dalje radili je saniranje požara koje smo pogasili. Imali smo situaciju da  su popodnevni sati bili usmjereni na ispumpavanja podruma i na mjestima sa većim razaranjima. Međutim, moram reći da se dosta toga vrtilo oko tih ratnih događanja koja su išla u smjeru da se sačuva ljudski život. Poznato je da je pred nekoliko dana tog 29. rujna poginula 3 vatrogasca u Šibeniku od granate. Onda smo mi svoju posadu smanjili na način da je u vatrogasnom vozilu išao samo jedan vatrogasac i jedan vozač. Htjeli smo izbjeći rizik ako dođe do stradavanja da to bude minimalno.

U poslijepodnevnim satima ste sigurno saznali da je vojarna već osvojena. Ljudi su počeli izlaziti iz skloništa, a i tada su se vidjeli i prve razorne posljedice toga dana. Kako je to izgledalo?

Oko 18:30 sati sam bio u stožeru kod gospodina Budinskoga u tim direktnim kontaktima oko predaje vojarne. To je bilo jedno ushićenje i normalno da poslije toga smo mi sa svim našim vozilima i tehnikom izašli u grad i gasili sve te požare koji su bili aktivni. To je trajalo do pola noći, točnije u 00:30 je proglašeno pogašenim. Moram napomenuti da je tu noć od zamračenja bile samo plave lampe i to je bila jedna dodatna opasnost od snajpera koji su ostali u gradu možda prekriveni. Nije nam bilo svejedno jer kada je bila utakmica „završena“ ne daj Bože da netko od nas strada samo zato što smo obilježeni plavim lampama koje su morale biti upaljene za vrijeme akcije gašenja. Na svu sreću, ja bih se ovom prilikom zahvalio svim onim vatrogascima 29. rujna koji su sudjelovali u toj našoj ponosnoj akciji spašavanja ljudi i imovine u ovome gradu. Velika im hvala. Pozvao bih i današnje rukovodstvo javne vatrogasne postrojbe grada Bjelovara da se te ljude ne zaboravi i da ih se u primjerenom trenutku sjeti, da ih se pozove na jednu kavu i čašicu razgovora.

Svakako, da im se na neki način barem zahvali. Evo, sada trideset godina nakon tog događaja, kada se prisjetite svih tih trenutaka i srećom svi vatrogasci su ostali živi, mislite da je bilo kakvih propusta i da ste mogli nešto drugo učiniti?

Ovu priliku ću iskoristiti da predložim da se snimi jedna emisija u kojoj ćemo mi pozvati kolege iz Križevaca, Virovitice, Koprivnice, Đurđevca, Daruvara koji su imali posebnu priču u svom gradu da napravimo rezime svih naših događaja u to vrijeme. Jesmo li mogli bolje i kvalitetnije? O tome će govoriti povijest. Ja moram napomenuti da drugi dan 30. rujna smo ušli u vojarnu, preuzeli 150 vatrogasna vozila koji su na sebi imali vodu i pjenu, pumpu koju nazivamo 16/8. I mi smo tih 150 uz dozvolu Hrvatske vojske prevezli u vatrogasni centar Bjelovar. Isto tako smo prevezli dva kamiona koja su bila znatno oštećena, a to su oni Fapovi 20 26 6×600 su vukli određene topničke topove. Jedan taj kamion otišao je kolegama u Koprivnicu koji su napravili vatrogasnu cisternu na toj šasiji, a jedan je ostao u Bjelovaru i mislim da je taj u vatrogasnom centru danas ili u nekom DVD-u u okolici Bjelovara. Sve ono što smo našli u vojarni od vatrogastva mi smo to preuzeli uključujući i prikolice s prahom S 250  i protupožarni komplet tzv K-14 gdje su se nalazile vatrogasne pumpe. Ono što bih naglasio je drugi dan kada su došli predstavnici Hrvatske vatrogasne zajednice, pokojni Marijanović Slavko i određeni predsjednici, došli su saslušati kako smo mi djelovali u ratnim uvjetima. Mogu vam reći kada smo ispričali svoju priču da su kroz 10-tak dana te priče su završile kroz određeni tekst, Upute u ratnim djelovanjima Hrvatske vatrogasne zajednice. Hrvatska vatrogasna zajednica i Vatrogastvo Hrvatske nije imalo razrađene nekakve planove djelovanja u ratnim uvjetima nego smo zapravo kolege iz Dubrovnika i Šibenika, Osijeka i Slavonskog Broda te mi iz Bjelovara prema određenim svakodnevnim iskustvima pisali priču i napisali upute o ratnim djelovanjima.

Gospodine Lovrić, hvala na lijepom i ugodnom razgovoru o ne baš ugodnoj temi, ali ispričali smo priču koju možda mnogi nisu znali i da se to ne zaboravi.

Ja bih se još jednom zahvalio prvenstveno vatrogascima koji su taj dan odradili veliku vatrogasnu utakmicu kako je mi nazivamo zato što to sve što se dogodilo prije 30 godina više se ne ponovilo i vjerojatno da naša djeca i unuci neće imati tu privilegiju da se bore na način na koji smo mi to preko svojih vatrogasnih vozila i uz spašavanju ljudi i imovine radili kao prije 30 godina.

Još jedno veliko hvala svim vatrogascima i vama na čelu svih njih.

Hvala vam lijepo i pozdrav svima uz pozdrav vatrogasci, brata spasi!