Haubu, desetke četki, češljeva, škara, boju za kosu, uvijači svih vrsta i veličina, sušila i pegle za kosu – sve to u svom automobilu vozi Svetlana Trbojević.

Svetlana je mobilna frizerka iz Grubišnog Polja. Nema svoj frizerski salon već dolazi svojim klijentima u njihov dom. Ova mlada žena ima zanimljivu životnu priču i kako sama kaže, napokon živi svoj san.

Naime, nakon što je završila frizersku školu stjecajem okolnostI nije mogla otvoriti svoj frizerski salon i odlazi u inozemstvo gdje radi svakojake poslove. Briga za roditelje je vraća u Hrvatsku i pada odluka da pokrene svoj mobilni frizerski salon.
Nema strogo radno vrijeme, radi ujutro od šest ako je to njenim klijentima potrebno, kao i navečer u jedanaest sati, ako baš to vrijeme odgovara klijentu. Radi i subotom, nedjeljom, sve po dogovoru.

Predstavite se, što ste sve radili prije otvaranja obrta?

Moja životna priča zaista je bila teška, ali možda je upravo došao trenutak da je mogu ponosno podijeliti javno, ma kako god to nosilo svoju težinu, lakše će biti za razumjeti ovu moju ideju otvaranja mobilnog frizerskog salona.
S nekih desetak godina moga života uzela sam u ruke kao dijete one obične kuhinjske škare i krenula u frizerske vode. Moj prvi klijent je bila moja baka, očeva majka. Upravo ona mi je bila kroz život uzor baš zbog tog trenutka. Ona se tada prepustila dječjoj mašti. Bilo je to šišanje koje je prošlo s veseljem i za mene i moju baku. Upravo ti trenutci radosti i veselja kroz par godina su me motivirali da krenem u frizerske vode i upišem školu za frizera. Nakon završetka školovanja postojao je prostor gdje sam mislila da ću otvoriti svoj frizerski salon. Upravo tom mom planiranom prostoru u kojem sam imala želju otvoriti salon bili su još suvlasnici članovi moje bližnje obitelji koji nisu podržali moju ideju i nisu u tom trenutku dali suglasnost da si otvorim frizerski salon zbog nekih nesuglasica i njihovih razloga, mada sam imala prava na taj prostor.

Shvatila sam da sam sama i da mi nitko neće pomoći i tada sam krenula u svoju borbu kroz život. Tražila sam rješenje što i kako dalje. Neko vrijeme radila sam u jednom od lokalnih frizerskih salona u Grubišnom Polju ali je salon na žalost zatvoren. Pošto sam iz male sredine gdje nisam imala mogućnost potražiti neki drugi posao život me odveo od kućnog praga. Otišla sam sa suzama i kovčezima u inozemstvo, borila sam se, učila jezike, radila sam sve što sam mogla, išla sam korak po korak, prošla sam kroz ugostiteljstvo, njegovateljstvo, staračke domove, a uvijek su me nekako ljudi treće životne dobi impresionirali jer od starijih ljudi se uvijek može puno toga dobro naučiti , a ja sam im vratila dobrom frizurom. Kroz sve što sam radila van svoje domovine provukla sam svoju struku, jer me to držalo i veselilo, ono što volite – uvijek je jače i izađe na površinu.

Tako sam kao njegovateljica šišala gospođu koja je bila u kolicima, kao ugostitelj hotela u planinama Alpa u slobodno vrijeme frizirala profinjenu ženicu koja se vratila sa skijanja, dijete koje se radovalo godišnjem odmoru svojih roditelja da su skupa, svoje poslodavce. Svi ti ljudi jednako su me kroz vrijeme zavoljeli i prepoznali moje umijeće u friziranju. Često bi se kroz razgovor čudili zašto nemam svoj frizerski salon. U inozemstvu sam puno toga vidjela drugačije, upoznala ljude svih zemalja, nacija, običaja i kulture, naučila puno toga i vidjela da su sve uslužne djelatnosti tamo mobilne i idu na kućnu adresu, da obrti danas poput moga budu pristupačniji svim korisnicima bez obzira na dob, mobilno i zdravstveno stanje ,da ostanemo u društvu svi jednaki, uredni i uljepšani i oni koji su zaposleni i stalno u gradu gdje imaju veću mogućnosti i oni koji je nemaju u svojim domovima. Nakon nekog vremena bolest mojih roditelja me vraća nazad u moju domovinu. Kći sam jedinica i prioritet mi je bio da sve ostavim u inozemstvu i vratim se u svoju Bilogoru, u svoje Grubišno Polje.

Koliko ste investirali u obrt i koristite li možda mjere Zavoda za zapošljavanje?

Postoje potpore samozapošljavanja i jednim dijelom sam ih i ja iskoristila, uložila sam dio i svog novca u ovaj svoj obrt koji sam nakon tolikog dugog životnog puta napokon mogla otvoriti.

Od kuda ideja za ovakav način rada?

Ideja mobilnog frizerskog salona rodila se još u meni kad sam bila u inozemstvu. Htjela sam nešto drugačije od uobičajenog. Promatrajući svoju okolinu kako je puno mladih otišlo kao ja u inozemstvo, ostavili su svoje bake, djedove, roditelje, koji traže prijevoz od susjeda tko će ih prevesti da bi se ošišali i urediti. Želja mi je bila da dođem do tih ljudi u njihov dom i da tim ljudima ne bude to više problem o kojem će razmišljati.

Je l’ se bilo teško odlučiti otvoriti obrt posebno u ovo vrijeme koronavirusa?

Ni najmanje se nisam bojala otvoriti obrt u ovim vremenima jer baš zato što vidim da je takva vrsta usluge baš sad potrebna i borit ću se i dalje kao do sada da zaživi ovakva usluga u svakom kutku naših sredina, napraviti na kraju krajeva dobro djelo i da i mi budemo kao svi ostali u svijetu.

Kakav je interes i kakve su reakcije okoline?

Reakcije su jako pozitivne. Bez obzira na to što živimo u vremenu korona virusa koji nas je i otuđio jedne od drugih, ljudi su sretni kada dođem u njihov dom. Svakim danom imam sve više novih klijenata koji me nazovu ugovore termin i zadovoljni su što ne moraju ići iz svog doma.

Koja je prednost mobilnog salona u odnosu na uobičajene salone?

Mobilni, pokretni frizerski salon, štedi vrijeme, nema više žurbe kako bi na vrijeme došli u salon da ne izgubite svoj termin, više nemate pitanja što učiniti s djecom, unučadima, kućnim ljubimcem, umjesto toga mobilni salon dolazi k vama gdje želite i kada to želite. Mislim da posebna ciljana skupina korisnika u ovom mom poslu ne postoji jer frizersku uslugu mogu ponuditi svima od jedne do 101 godine – ali da će praktičnije i opuštenije i prvi interes biti našoj trećoj dobi to sam uvjerena jer je riječ o osobama starijima od 65 godina u našim sredinama, koja većina ne uživa oblik mobilnog kretanja i često su to samci naseljeni van grada koji imaju problem s prijevozom. Prije svega želja mi je biti dostupna tim ljudima, izaći u susret takvim generacijama jer su se kroz svoj život naradili i želja mi je da ne budu zapostavljeni, da budu uređeni i da imaju svoj trenutak uljepšavanja u potpunoj komotnosti svoga doma.

Što sve nudite svojim mušterijama?
Kupila sam si vozilo prikladno da bih vozila svu svoju pokretnu opremu koja mi je potrebna prilikom rada na terenu tako da nudim, mogla bih reći sve. Uvijek je uz mene hauba, glavoper, desetci četki, češljeva s kojima ću pokucati na vrata gdje ću pružiti sve vrste frizerskih usluga za žene, muškarce i djecu. Šišanje kose, pranje kose potrebitima, bojanje kose, pramenova ,uređivanje brade ,brkova kod muškaraca, minival… Na poziv, dogovorimo termin kada klijentu odgovara.

S obzirom na to da svoj posao obavljate u domovima korisnika, koliko su cijene veće od uobičajenih u salonima?

Cijena mojih usluga nije ništa puno veća od fiksnih lokalnih salona iz moje sredine, a van grada Grubišnog Polja je 2 kn po kilometru plus usluga, no ako se u određenom mjestu pokaže u tom trenutku interes više klijenata neću naplatiti kilometražu. Mislim da je to pošteno od mene.

Koji su vam daljini planovi?

Planovi za dalje su i dalje da me vodi moja ideja koja mi je došla kroz moj životni put. I hvala svima koji su to prepoznali, hvala na poklonjenom povjerenju i svakom novom susretu. Hvala i onim članovima obitelji koji su mi u onom trenutku kada sam tražila suglasnost za prostor rekli ne, koji mi nisu dali suglasnost da imam frizerski salon. Hvala baki, očevoj majci, koja mi je bila prva i prava podrška. Danas sam uspjela da moj rad ljudi prepoznaju i pruže mi povjerenje u ovom kratkom roku i postanu moji klijenti.