IN MEMORIAM: prof. Željko Seleš jedan od zadnjih interviewa dao je Super radiju

Napustio nas je profesor Željko Seleš čovjek koji je Grad Bjelovar upisao na svjetsku kartu rukometnih gradova koji su imali prvake iz svoje sredine. Jedan je od utemeljitelja rukometa u Gradu Bjelovaru i osnivača ORK Partizan, današnjeg RK Bjelovar.

Jedan od zadnjih velikih intervjua dao je Draženu Kocijanu Kocki i Super radiju, a u sjećanje na profesora Seleša donosimo vam najzanimljivije dijelove  razgovora.

 – Inače,  nisam rođen u Bjelovaru, nego Gašincima, to je selo 9 km udaljeno od Đakova. Mama mi je rođena u Križevcima, a tata u Pivnici kod Virovitice. Moj djed s majčine strane bio je Austrijanac, a baka Čehinja. Baka s očeve strane je bila prava Hrvatica, dok je djed imao mađarske korijene. Može se reći da imam korijene iz četiri nacije.

Profesor Seleš bio je aktivan i u svojim poznim godinama, te je svaki dan pješačio nekoliko kilometara i vodio zdrav život usprkos dijabetesu koji mu je dijagnosticiran dok je bio trener njemačkog Kiela.

– Svako jutro i svako popodne idem hodati. Do prije godinu dana dnevno sam hodao po 10 km, međutim više noge ne daju, tako da sam to smanjio. U slobodno vrijeme bavim se čitanjem. Obično kupim novine i gledam kakvih ima sportskih prijenosa.

Vratićemo se sada u vrijeme stvaranja rukometnog čuda u Bjelovaru u koji je je profesor Seleš došao nakon završenog DIF-a u Beogradu bez završene specijalizacije za neki određeni sport i nakon odsluženja vojnog roka, te rada u Gospiću. Kako kaže platio je i kaznu zato što je došao u Bjelovar.

Prvo radno mjesto mi je bilo u stvari u Puli gdje sam radio 6 mjeseci u talijanskoj gimnaziji. Potpisao sam tamo da ću naučiti talijanski jezik da mogu predavati. Međutim otišao sam u vojsku, a kad sam se iz nje vratio, kolegica koja je godinu dana prije mene završila DIF, bila je tada doministrica, rekla mi je da me može poslati raditi u Slavonski Brod, Gospić ili Pazin, Bjelovar nije dolazio u obzir. U Pazinu je bila crkvena škola, u Gospiću učiteljska, a u Slavonski Brod se javio moj rođak tako da sam izabrao Gospić. Počeo sam raditi u Gospiću gdje sam bio jednu godinu, gdje je onda došla doministrica koju sam tražio da mi pomogne. Tada mi je rekla da više ministarstvo neće određivati koji profesor gdje ide nego da će biti raspisani natječaji. Zamolio sam tada svog direktora da mi potpiše da se mogu javiti za Bjelovar, što je on i napravio. No, tada sam završio u rezervi u Delnicama gdje sam se zadržao, a na mjesto profesora u gimnaziji je došao drugi profesor. Ja sam dobio mjesto u muškoj osnovnoj školi, ali ni to nije prošlo bez problema jer nisam dobio razrješnicu iz Gospića, pa su me još prijavili i na sudu sam  dobio kaznu 6 mjeseci oduzimanja 30 ili 40% od plaće. Tako da sam platio i kaznu što sam došao u Bjelovar.

Bio sam sretan što sam došao u Bjelovar. Tada je u Bjelovaru bio košarkaški klub koji sam počeo trenirati. Bilo smo godinu dana u hrvatskoj ligi, nismo imali ni igralište, ni dvoranu. Postojala su  i dva rukometna kluba. Mladost koja je bila gimnazijski klub i bio je Slaven. Pero Rajčević koji je bio golman, branio je za bjelovarski Željezničar, krenuo je studirati i navalio je da osnujemo rukometni klub. Ja baš nisam bio za to. No on,  Mladen Tribuson i Božo Peter su me nagovorili i tako sam ja počeo trenirati rukomet, a košarka je otpala jer nismo imali pošteno igralište i košarkaški savez nas je obrisao.

Mi smo u Bjelovaru osnovali rukometni savez Zajednica općina Bjelovar, a tu je došla i Virovitica. Virovitičani su imali tri kluba, kao i mi. Sad se dogodilo da kad su gimnazijalci završili školovanje više nisu mogli igrati za gimnaziju, pa su otišli negdje drugdje ili došli k nama. Uglavnom u Bjelovaru su uvijek postojala tri kluba. Mi smo od virovitičkih ekipa gubili strašno. Prva utakmica protiv najjačeg virovitičkog kluba završila je 19:1. Tada je bilo i da gostujuća ekipa sa sobom dovodi suca. Sve utakmice koje su bile u gostima ,morao sam ja suditi protiv svoje ekipe što je bilo jako teško. Niti možeš mijenjati svoju ekipu niti možeš što reći.

Međutim mi smo počeli više vježbati, više trenirati i sljedeću godinu smo bili prvaci te naše lige.

Mi smo osnovani, u stvari prvu utakmicu smo odigrali 19.5. 1955.. Osnovani smo pri DTO Partizanu, sve naše dopise je rješavao gospodin Peter, koji je bio otac Bože Petera. Kao što sam rekao brzo smo napredovali ali i iz razloga što smo zimi išli na zimsko prvenstvo u Zagreb gdje smo jako puno naučili. Zanimljivo je da smo u Bjelovaru bolje igrali rukomet kada nismo imali ni jednu sportsku dvoranu nego sad kad ih imamo nekoliko.

Počeci rukometa su bili teški, ali nije trebalo dugo čekati na značajnije uspjehe. Nakon nekoliko godina bjelovarski rukometaši kvalificirali su se na turnir za prvaka bivše države.

– Mi smo išli u Beograd, igrali smo s Crvenom zvezdom i Rabotničkim iz Skopja. Obje utakmice smo izgubili ali smo se na putu kući dogovorili da ćemo više trenirati i iduće godine ostvariti bolji rezultat. Iduće godine smo se opet plasirali ali su te godine kvalifikacije bile u Skopju i te godine se osnivala Savezna rukometna liga. Mi smo bili 4. u Hrvatskoj, prvenstvo je održano u Bjelovaru i kao takvi smo se plasirali i u Skopju smo opet igrali sa Zvedom i Rabotničkim ali i Željezničarom iz Novog Sada. Mi smo prvi dan igrali protiv Rabotničkog i pobijedili 21:14. To je bilo veliko iznenađenje s obzirom da su nas gotovo istim rezultatom oni pobijedili godinu ranije u Beogradu. Drugi dan smo pobijedili i Željezničar koji je dan ranije izgubio od Zvezde, a prva dva iz te naše skupine trebala su ući u novu Saveznu ligu.

Kada je Savezna liga trebala početi, došao je dopis nakon kojeg se sastala uprava društva i na sastanku se raspravljalo treba li klub ući u Saveznu ligu jer je u dopisu stajalo da ako klub u tijeku prvenstva odustane, morat će plaćati svim klubovima kazne. Dosta je ljudi bilo protiv ulaska, no Mladen Tribuson koji je bio predsjednik rekao je da kad smo izborili ulazak neka idemo.

Mi smo te godine osvojili prvenstvo. Mi smo prvi prvaci Jugoslavije u prvenstvu koje se igralo po liga sistemu.

Poslije toga je bila fešta na kakvoj ja nikad nisam bio. Bez igrača, samo uprava, ali Tribuson nije došao. Interesantno, ti svi ljudi koji su bili protiv ulaska u ligu sad su feštali, a onaj tko je odlučio da idemo nije se ni pojavio.

Kroz godine RK Partizan i dalje je napredovao, a 1962. igrao je po prvi put i u Europi.

– Mi smo 1962. godine išli u Pariz jer smo prije toga pobijedili prvake Danske i Austrije i plasirali se u finale prvenstva Europe. Nismo tamo imali ni poštenog treninga, igrali smo s loptama s kakvima prije nismo igrali. Izgubili smo 2 razlike, a  sudio nam je Švicarac. Takvo suđenje sam u karijeri vidio samo još od jednog slovenskog suca. Nitko nije shvatio kakav je to uspjeh što smo tada bili 2. u Europi.

Trebalo nam je 10 godina da to ponovimo. Drugi put smo opet igrali s Nijemcima i nismo bili favoriti. Da smo onda izgubili u Njemačkoj ja znam da više ne bi bio trener. Međutim mi smo Gummersbach pobijedili.

Puno igrača htjelo je u to vrijeme doći igrati u Bjelovar, ali samo iz raloga što su misli da imamo puno novaca. Mi smo u stvari uvijek bili „sirotinjski“ klub, a svi su nam se nudili, ne zato što su voljeli Bjelovar nego su misli da su veliki novci kod nas. Kad smo išli 1972. na finale Varteks nam je sašio odjela, Nijemci su nam ponudili da 10 dana prije utakmice budemo u Njemačkoj i treniramo. Našli su nam i protivnike za pripremne utakmice. Oni su igrali tako prljavo i bezobrazno da smo mislili da pomažu Gummersbachu. Međutim i danas je njemački rukomet takav, a nama se puno igrača povrijedilo. Bilo je jako teško.

Dvorana je na finalu bila puna, neki kažu 10, neki 12, neki 14 tisuća ljudi, ali pobijedili smo 19:14.

Kad smo se iz Njemačke vraćali kući dogovorili smo se da će svi ostati za sljedeću godinu i da ćemo opet biti prvaci. Mi smo bili prvaci u Jugoslaviji, međutim u vojsku je tada otišao Cveba Horvat, Marijan Mekšeković je prestao igrati iz obiteljskih razloga, pokojni Babura Smiljanić je poginuo tako da smo ostali bez tri svoja ključna igrača i što zbog toga, što zbog drugih razloga nismo mogli ponoviti uspjeh.

Profesor Seleš je nakon nekog vremena napustio ORK Bjelovar, trenirao je klubove po Europi, ali se još jednom vratio u Bjelovar da vrati klub u najviši rukometni rang što mu je i uspjelo, a o receptu za uspjeh je rekao:

Najosnovnije je da imaš najviše igrača iz svog grada i da se za taj grad bore i da taj grad vole. Kad loše stojiš i kad su loša primanja, igrači koji dođu iz drugih sredina oni napuste taj klub jer im se više ne isplati tamo biti.

Profesor Seleš je na kraju intervjua dao i jednu poruku, a vezanu uz zdrav život i bavljenje sportom.

– Rekao mi je direktor jedne škole u Bjelovaru da u jednom razredu ima 15 ili 17 učenika koji su oslobođeni nastave tjelesnog odgoja. To je najgore što može biti. Osloboditi đaka tjelesnog. Kod mene je bilo đaka koji nešto nisu mogli raditi, ali ja sam im uvijek dao da rade nešto što mogu. Nitko nije toliko bolestan da se ne može nekako kretati.