Svjedočanstvo oboljele Čazmanke od COVIDA-19: “Osuda okoline teža od bolesti!”

U posljednje vrijeme možemo primjetiti da osobe koje su oboljele od koronavirusa i koje su ju preboljele, uz fizičke posljedice bolesti, doživljavaju i osudu okoline. Često kada se objavi broj zaraženih, u komentarima je puno pitanja, tko su ti ljudi? Virus ne bira prema rasi ili nacionalnosti i može zahvatiti svakoga. Ako uz virus, osobu zahvati i društvena stigma, posljedice će biti još teže i dalekosežnije. Razgovarali smo s Mateom Bertek iz Čazme koja je preboljela ovu bolest i pristala na razgovor upravo zato da upozori ljude iz svog slučaja kroz što je prošla i zašto je važna podrška, a ne upiranje prstom.

Koji su bili prvi simptomi koje ste osjetili?

Prvi simptomi su bili glavobolja te tupa bol sa zadnje strane glave, groznica – samo mi je zima bilo, te se poslije razvila temperatura.

Nakon prvih simptoma javili ste se svom liječniku. Kako je sve dalje teklo?

Da, odmah isti dan zvala sam liječnika od kad sam došla s posla, no to je bilo neuspješno. Kako je noć padala tako mi je bilo sve teže (glavobolja, umor, temperatura od 37 do 39°C, suhi iritirajući kašalj i pospanost) te sam odlučila osobno otići svom doktoru. Kada sam došla, prva pitanja su bila zašto nisam nazvala? Da je to lako, bilo bi super. Znam da su pretrpani i rekla sam da sam zvala stalno, no da je stalno linija bila zauzeta. Zatim su me izolirali u drugu prostoriju dok nisam dobila uputnicu za testiranje. Na testiranje se sam naručuješ, pa kad dođeš na red-dođeš, a cijelo to vrijeme si u izolaciji dok ne dođu rezultati testiranja. Dva dana sam čekala testiranje u Ivanić Gradu. Bio je petak, pa sam molila da mi jave mailom rezultate da ne čekam ponedjeljak. Isti dan u večernjim satima zvali su me epidemiolozi iz Zagrebačke županije da sam pozitivna. Tu nastupa šok, tuga, jad i pitanja. Zašto ja, od kud mi to itd. Nakon prvih simptoma za četiri dana pojavili su se i drugi simptomi kao što su gubitak okusa i mirisa. To je sve skupa trajalo 10 dana bar u mom slučaju.

Često zaraženi govore da se bolest ne može usporediti s gripom, bi li i Vi to rekli?

Ne znam mogu li to usporediti s gripom jer nikad nisam imala gripu ali po pričama rekla bih da je tako.

Znate li gdje ste se zarazili?

Budući da sam po struci ugostitelj i radim u jednom kafiću pretpostavka je na poslu jer nisam bila na nikakvim feštama, svadbama i sl.

Tko Vam je bio najveća podrška prilikom liječenja?

Na prvom mjestu bila je to moja obitelj. Mama, muž, tata i baka. Ako izuzmemo obitelj moram naglasiti i svoju šeficu koja me zvala svaki dan da čuje kako sam, jesam li bolje, treba li mi što. A tu su i naši prijatelji koji su bili uz nas. Moja majka je dolazila kako bi nam donijela ručak, kruh, mlijeko te lijekove, jednostavno ona je bila jedina koja nas je opskrbila potrepštinama.

Osjetili ste i na svojoj koži prozivanja i osude sugrađana. Kako to komentirate?

Da, nažalost jesam da budem iskrena, mada moram reći da ima i divnih ljudi koji su pitali kako sam, zvali, dali svoju podršku koja u tom trenutku puno znači. Bilo je ružnih komentara, pojedinih na račun moje bake koja je ni kriva ni dužna bila prozvana. Naime, došao joj je majstor da joj složi TV jer nažalost, mi znamo, ali nismo smjeli radi njene sigurnosti. Tu su bili komentari “Kud ideš majstore u taj dvor, tu je korona”. Kada sam izašla u svoje dvorište sa svojom kćeri koja je hvala Bogu zdrava i bez simptoma, u želji da izađe malo iz kuće da se poigra malo ni to ne bi prošlo bez ružnih pogleda pojedinih prolaznika. Kad sam počela raditi, došli bi, vidjeli da radim i okrenuli se kao da imam “šugu”. Prozivke, kud ideš, gdje se smucaš, s kim se družiš itd.. Da, lako je optuživati. Da bila sam pozitivna na Covid ali nitko se ne pita kako je meni, tko je mene zarazio!? Još jedna nepravda me muči. Oni koji su samoizolaciji, a nisu pozitivni imaju pravo na 100% bolovanje, a mi koji smo oboljeli imamo 70%. Samoizolaciju plaća država, a bolest će platiti samo ako se dokaže da su oboljeli na poslu. Još jednom moram pohvaliti moju šeficu koja je divna i daje sve od sebe kako bi dobila tu razliku. Narod je slijep, priča što čuje umjesto da pita oboljelu osobu kako je, pomogne kako može, a ne da još više otežava jer to utječe na psihu, a to zna biti još gore od ovog fizičkog.

Jeste li se nakon svega i razočarali u neke ljude?

Jesam. Možda je za neke to i preblaga riječ. Oni koji bi trebali biti uz tebe okrenu ti leđa, ali i neka. Sad se vidi tko je kakav. Što si bolji, to te bolje gaze. Ali evo jednog primjera; da se dogodi kakva krađa, ili provala, to nitko ništa ne vidi jer se boje, ali vide npr. kad ti netko dođe na kavu, tko je s kim i s kim spava, to znaju. Mala smo sredina, svi se međusobno poznaju i kad-tad sve se sazna. Tako za Covid svi sve znaju i pričaju razne priče. Žalosno, ali istinito.

Kako komentirate tvrdnje nekih ljudi da ova bolest ne postoji?

Covid da ne postoji? Hm, teško. Mene ljuti i to što se u ovoj situaciji zanemaruju druge bolesti i priča se samo o COVID-u.

Imate li još nekih posljedica i sada nakon što ste ozdravili?

Pa, mislim da nemam nikakvih posljedica i da je sve uredu.

Koliko je važno da svi poštujemo mjere i preporuke ?

Da, važno je i ako netko ne želi misliti na sebe, neka bar misli na druge ljude. Ima odraslih ljudi i djece koji spadaju u rizičnu skupinu, pa bar mislite na njih.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.