Razgovarali smo sa Slavenom Bandurom predsjednikom Kluba liječenih alkoholičara Bjelovar: “Koronavirus je, dugoročno gledano, pravi amater naspram alkoholizma!”

Klub liječenih alkoholičara Bjelovar osnovan je 1965. godine i jedan je od najstarijih klubova s kontinuiranim djelovanjem. Broj članova varira, a zadnjih godina je to četrdesetak članova koji prisustvuju sastancima. Sastanci se održavaju utorkom, u dvije grupe u 15 i 18 sati u zajedničkoj dvorani udruga Grada Bjelovara u Masarykovoj 8. Klub sredstva za svoj rad dobiva od Grada Bjelovara aplicirajući na javni poziv za dodjelu sredstava za udruge, sudjelujući u projektima s partnerima, povremenim donacijama te od članarine koja iznosi simboličnih 20 kn mjesečno po članu. Sastanci članovima puno znače, a koliko je koronavirus utjecao na rad udruge i o samoj udruzi više nam je rekao predsjednik Kluba liječenih alkoholičara Slaven Bandur.

Kakvu ulogu imaju klubovi liječenih alkoholičara i koliko su oni važni?

– Klubovi su važan segment u procesu resocijalizacije alkoholičara. Obično je pacijent u situaciji da je zbog svoje bolesti pokidao mnoge veze i narušio odnose s većinom iz svoje okoline. Nakon prestanka konzumacije alkohola i početka apstinencije (koja je preduvjet za promjenu načina i stila života) dobro je doći u okruženje koje razumije prirodu problema, a to može najbolje među ljudima koji su prije izvjesnog vremena prebrodili isti problem. “Ništa ne veže ljude jače nego zajednički proživljeno zlo “- kazao je Ivo Andrić.

Kako izgleda jedan sastanak u grupi za liječenje od ovisnosti?

Na sastancima razgovaramo o raznim temama, u datom trenutku najvažnijima. Prednost dajemo novim članovima, dajemo im priliku da iznesu svoju priču i onda im dajemo svoja svjedočenja i sugestije za njihov oporavak.

Kako izgleda cijeli proces liječenja od alkohola? Kada završava?

Proces liječenja počinje obično na odjelu psihijatrije gdje se u određenom momentu pacijent pojavi. To može biti tako da ga dovezu u komatoznom stanju ili da ga dovede netko od članova obitelji ili da je upućen od strane suda zbog nekog prometnog prekršaja ili nasilja u obitelji. Nakon što prođe Dnevnu bolnicu alkoholizma, šalje ga se na daljnji oporavak u Klub liječenih alkohočara (KLA), gdje se uspostavlja duža apstinencija. Događaju se recidivi, to je normalno kod alkoholne bolesti. Cilj KLA je posvijestiti novom članu da je TRAJNA apstinencija jedini lijek protiv ove bolesti. Najveći napredak pacijent ostvaruje kada sam sebi napokon prizna da je ovisnik i da je alkoholizam bolest. Negiranje ovisnosti i samozavaravanje zna ponekad dosta dugo trajati, obično sve dok se ne pojavi određeni drugi zdravstveni problem, a takvih može biti mnogo, oko 200 bolesti je povezano s prevelikom konzumacijom alkohola. U procesu povratka u društvo najvažniju ulogu igra obitelj. Nije lako opet steći izgubljeno povjerenje, koje se istopilo na razne načine, kroz laži i prevare. Brakovi pucaju, partneri/ice obolijevaju psihički ili fizički. Čuli su već puno puta ono “Neću nikad više!” i povjerenje je jako uzdrmano. Zato u Klubu novi članovi uče kako da malim koracima povrate izgubljeno povjerenje, a tu je najvažnija apstinencija. Bitno je i da članovi obitelji budu nazočni i sudjeluju aktivno na sastancima, da i oni iznesu javno pred upućenim auditorijem svoju sliku o pacijentu i njegovom alkoholizmu. U Klubu oni mogu računati na povjerenje i diskreciju, situacije sa sastanka se ne prenose dalje. Bitno je da i oni shvate svoju ulogu, kako u procesu nastanka bolesti tako i u liječenju.

Tko je vama i na koje načine bio najveća podrška kroz period liječenja?

I meni je najveću podršku u liječenju pružila obitelj. Bio sam dva puta na liječenju. Prvi put u KBC “Sestre milosrdnice” u Zagrebu 2005. da bih nakon nekoliko mjeseci otišao u recidiv koji je potrajao skoro četiri godine. Onda sam otišao u Terapijsku zajednicu “Milosrdni otac” u Međugorju u kojoj sam ostao pune dvije godine, 2009-2011. Tamo sam imao vremena i načina da temeljito preispitam sve svoje mane i strahove i da prepoznam što je bilo to što me dovelo do ovisnosti. U tom procesu najviše mi je pomogla vjera i molitva. I evo, uskoro će biti dvanaest godina kako živim novim životom, bez alkohola.

Razumije li okolina taj proces koji prolaze svi liječeni alkoholičari? Kako ljudi reagiraju kada u društvu odbijete alkohol?

Nakon povratka iz Zajednice trebalo mi je neko vrijeme da se opet uklopim u svakodnevicu – ja sam sebe promijenio, dok je okolina ostala više-manje ista. U početku, dok se spomenu dvije godine to se čini dosta dugo, ali zapravo i nije – neke ljude sam našao kako sam ih ostavio, za šankom i s istom pričom kao i kad sam odlazio… A oni su malo zbunjeni kad me vide trijeznog i nasmijanog, ne uklapam se više u njihovu sliku okoline. Onda su me neki pokušavali nagovoriti da popijem s njima, neki su se kladili koliko ću izdržati “suh”, a nekima je bilo uistinu drago zbog te promjene pa su i oni na sebi primijetili znakove ovisnosti i dali si truda da raskrste s alkoholom.
Najvažnije je, kada vas ponude pićem, reći: Molim vas nemojte mi nuditi piće jer sam liječeni alkoholičar. Nakon te izjave, ljudi vas počinju cijeniti jer prepoznaju istinsku promjenu. Oni koji ne mogu prihvatiti promjenu, prestanu s vama komunicirati.

Imate li u klubu i žena?

U Klubu naravno da ima i žena, i ovisnica i članova obitelji. Ženski alkoholizam je nešto drugačiji nego muški – žene više piju potajice, muški u javnosti. No problemi su slični ili isti. Ženama alkoholičarkama su djeca obično najveća podrška u liječenju.

Koja je najduža apstinencija od alkohola nekog vašeg člana?

Svake godine dodjeljuju se Priznanja za apstinenciju, za svaku od prvih pet godina, pa onda za 10, 15, 20, 25… Najduži apstinentski staž u našem klubu iznosi 46 godina (čovjek je prestao piti 1974.). Moram spomenuti da se recidivi znaju dogoditi i nakon dvadeset godina apstinencije, pa se u par mjeseci čovjek vrati na onu količinu ispijanja kao i u onim danima. Međutim, stanje organizma više nije isto, pa ako se na vrijeme ne reagira i čovjeka se ne pošalje na liječenje u neku ustanovu, posljedice mogu biti tragične. To je ono što neki ljudi ne mogu shvatiti i ne žele prihvatiti: JEDINI lijek za ovu bolest je doživotna apstinencija.

Što biste savjetovali mladima koji se najčešće ne znaju opustiti i zabaviti bez alkohola?

Alkoholizam je veliki problem u cijelom svijetu, oduvijek je i bio, međutim tek u drugoj polovici 20-tog stoljeća se ozbiljno pristupilo tom problemu. Naš dr. Hudolin je stvorio svoju alkohološku školu, koja je prepoznata i priznata u cijelom svijetu. Njegov model liječenja kroz Klubove uz nazočnost cijele obitelji pokazao je odlične rezultate. Postoji i svjetska organizacija Kluba liječenih alkoholičara, čiji je trenutni predsjednik naš dr. Zoran Zoričić.
Nije lako boriti se protiv ove pošasti, pogotovo u društvu u kojem je ustaljeno pravilo da se nazdravlja u gotovo svakoj prigodi – na vjenčanjima, na krštenjima, na sprovodima, na kolinju, na gablecu, nakon posla, na utakmici, na roštilju, na rođendanu… Postoje čak i roditelji koji svojoj djeci kupe za petnaesti rođendan pivo ili vino, sa zaključkom da je bolje da kad već moraju piti – bolje da to čine kod kuće, pod njihovim nadzorom. To nažalost djeluje kontraproduktivno, teenager zapamti jedino to da mu je roditelj kupio piće, i to ga onda još i ohrabri da dalje proba. Kroz projekt “Budi svoj” u suradnji sa Zavodom za javno zdravstvo obišli smo sve srednje škole u županiji i održali predavanja za roditelje učenika prvih razreda. Na tim je predavanjima bilo raznolikih reakcija: neki su ljudi detektirali problem i prihvatili date im savjete, dok su drugi teatralno izlazili kao da ih se to ne tiče…nije lako mijenjati svijest ljudi, to je dugotrajan proces i lako mu se može učiniti diverzija. Za osvještavanje tog problema bitno je da se uključi cijela zajednica, što nažalost u hrvatskom društvu nikako da se desi jer kao država i nemamo neku dugoročno razrađenu strategiju. Postoje doduše akcije tipa “Ako piješ ne vozi” i pooštrene su kazne za vožnju u alkoholiziranom stanju, ali treba proći neko vrijeme da se to “primi” među ljudima: dok god se na prometnu policiju gleda kao na negativce, nema nekog većeg pomaka.

Kako je pandemija koronavirusa utjecala na vaš rad i druženja?

U ovo doba koronavirusa, Klubovi rade prema preporukama stožera. U doba proljetnog lock-downa nismo uopće imali sastanke, čuli smo se telefonom. Bilo je vrlo zanimljivo na prvom sastanku nakon pauze – svi smo govorili u isti tren, svatko je imao potrebu ispričati što je i kako doživio tu izolaciju. U jednom trenu smo se slatko nasmijali u glas sami sebi. Smijeh je uvijek dobrodošao i ima ga u izobilju na našim sastancima.

Što biste savjetovali obiteljima koje imaju člana s problemom alkoholizma, kako mu pristupiti, kako pomoći?

Savjet ljudima koji u svojoj obitelji ili okolini vide čovjeka u problemu: nemojte čekati dok ne bude prekasno. Reagirajte, upozorite, nastavite upozoravati. Što se prije osobi objasni da je u problemu, lakše i brže se problem može riješiti. U nekim je slučajevima to nažalost prekasno i može ga se ispratiti jedino na vječni počinak…a onda slijedi grižnja savjesti i predbacivanje, ili samom sebi ili članovima obitelji i prijateljima. Alkoholizam pogađa mnogo više ljudi od samog alkoholičara, on je u stanju razboljeti kompletnu svoju okolinu. Po nekim izračunima, u Hrvatskoj je oko 200 000 alkoholičara, no broj ljudi koji zbog toga na neki način trpe je četiri puta veći. Ovaj koronavirus je, dugoročno gledano, pravi amater naspram alkoholizma.

Što vam je danas najbitnije?

Današnji svijet je zagušen bukom, način života i prioriteti imaju strašan tempo. U tom bijegu od buke ljudi često posežu za čašicom te upadnu u problem. A može se i puno kvalitetnije popuniti to vrijeme toliko potrebne samoće, samo je potrebna volja, želja i snaga za samokritičnost i prihvaćanje kritike od drugih. Na kraju svakoga dana osvrnem se na ljude, događaje, situacije koje sam doživio – pronađem neki detalj koji mi je promakao i vidim kako ga ga mogu ispraviti ili drugi put drugačije postupiti. Onda se pomolim i utonem u san. San bez košmara i nepotrebnih briga, jer više ne moram misliti o tome kako i gdje da nabavim dovoljne količine cuge za moje žedno grlo; ne moram smišljati opravdanja i laži za neobavljen ili loše odrađen posao; ne moram više lagati gdje sam i s kim sam bio i kako sam potrošio novac; nisam više ni u kakvim dugovima svoj sam mir pronašao u prihvaćanju istine (kakva god da ona jest), vjeri i molitvi.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.