Pomozimo Mihaelu i Ivanu da nakon svih životnih tragedija stvore svoj dom

Mihael Vugrić je mladić koji ima osamnaest godina, završio je srednju strojobravarsku  školu u Čazmi i to s odličnim uspjehom. San mu je kupiti kuću i vratiti se s bratom Ivanom koji sada ide u osmi razred OŠ Štefanje u svoje rodno selo, u svoju Samaricu.

Mihaelova priča je jedna od tužnijih priča koje ćete pročitati. Kako se kaže, život ga nije mazio ili bolje reći, život mu je kao djetetu zadao nekoliko teških udaraca.

Kako nam je rekao kad se sjeti svog djetinjstva sjeti se lijepih ali i ružnih stvari.

Lijepe, koje navuku osmijeh na lice, su sjećanja na nedjelje kada bi išao na misu, druženje s prijateljima.

Sve to je nestalo u trenu i prisililo ga da, nažalost, može reći da u životu ima više onih ružnih trenutaka koje pamti.

Prvi udarac koji je život zadao Mihaelu i Ivanu je prerana smrt majke. Majke se Mihael slabo sjeća dok je Ivan i ne pamti jer je tada imao samo dvije godine.

Nakon tog tragičnog događaja otac je uz svoj posao u šumariji brinuo o Ivanu i Mihaelu. I taman kad se činilo da sve se nekako smirilo preminuo je i otac. I njemu je srce zatajilo. Bez obzira koliko odrasli bili, smrt roditelja uvijek je strašna, a pogotovo ako ostaneš sam na svijetu.

Kada se to dogodilo, Mihael i Ivan su bili na školskim praznicima kod Ljiljane Markovinović, obiteljske prijateljice u Starom Štefanju gdje su ostali i do danas. Naime, Ljiljana ih je udomila i pored svoje petero djece brinula se o njima kao da ih je sama rodila.

– Nije bilo ni trunke razmišljanja hoće li dečki otići od nas, ta povezanost je bila prevelika i svi smo se mi ukućani složili da oni ostaju kod nas – kazala je Ljiljana Markovinović.

 Jedno vrijeme u domu Markovinovićevih bilo ih je jedanaest, ali i u ovom slučaju pokazala se istinita  ona narodna poslovica, „Gdje čeljad nije bijesna, ni kuća nije tijesna“.

Ljiljana, govoreći nam o Mihailu i Ivanu ponosno ističe kako su dobri, marljivi i vrijedni.

– Mihael je tih i vrijedan, on je od onih ljudi koji se dokazuje svojim djelima, a ne riječima. 

Mihael je nakon završene srednje škole počeo raditi u „Oniksu“ u Gornjem Dragancu. Napunio je osamnaest godina i želja mu je da se s bratom vrati u Samaricu. Kada smo ga pitali zašto, odgovorio je kako ne postoji ni jedno drugo mjesto gdje bi živio, osim Samarice. 

– Jedan od razloga je i zato što su tamo dobri ljudi. Ja znam da mi možemo ostati kod naše Ljiljane, ali ja se želim vratiti u svoje rodno selo, brinuti se o bratu i imati svoje poljoprivredno gospodarstvo – kaže nam Mihael.

Svo vrijeme kada je bio u udomiteljstvu Mihael je štedio. Sredstva koja je primao za potporu zbog smrti oca stavljao je sa strane, nije ih želio trošiti.

– Moja štednja je krenula s prvih 2.000,00 kuna koje smo ja i brat dobili od Šumarije Ivanska koje su sakupili radne kolege mog oca za mene i mog brata – kaže Mihael.

Do sada je Mihael uštedio 20.000,00 kuna, i tim sredstvima „zakapario“ je svoj i Ivanov budući dom  i početak je to ostvarenja njegovog sna. Naime, Mihael je pronašao kuću koju želi kupiti jer se u svoju obiteljsku kuću ne može vratiti zbog derutnog stanja u kojem ona je.

Cijena kuće je 110.000,00 kuna, ali u kuću se treba i dodatno uložiti da bi se uvela struja, da bi se ožbukala, a potrebno je još nabaviti i namještaj. 

Mihael je uputio molbu za pomoć na nekoliko adresa, spremne pomoći su mu Bjelovarsko-bilogorska županija i Općina Ivanska, dok na nekim adresama nisu dobili traženu pomoć.

U današnje vrijeme kada mladi odlaze iz Hrvatske, a osobito iz ruralnih sredina kao što je npr. Samarica pozitivno je da se neki od njih žele vratiti. Nakon toliko životnih tragedija koje su Mihael i Ivan prošli u svom mladom životu pozivamo sve dobre ljude da im pomognu koliko mogu.

Ukoliko im želite pomoći možete im uplatiti sredstva na broj računa Mihaela Vugrića, IBAN HR1723400093111603462 ili nazovite broj 098 37 95 47.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.