Gibonni: Ja i moja publika međusobno smo se gradili i sagradili

0
100

Pet je dana prošlo od Gibonnijevog koncerta u Bjelovaru. Dojmovi su se već odavno slegli, a Super portal vam donosi razgovor sa Zlatanom Stipišićem Gibonnijem koji je snimljen za Super radio par sati prije koncerta. Ukoliko niste čuli interview na radiju, pročitajte o čemu smo s Gibom pričali.

9 godina je prošlo od kad ste u Bjelovaru, „Toleranca krenula iz Bjelovara“, lijepe vas uspomene vežu za naš grad.

Pa znaš šta, ja imam osjećaj da je bilo prije 100 godina, a volio bi da smo u međuvremenu imali prilike još koji put doći. Ne mora to proć’ devet godina, ali što se tiče nekakvog entuzijazma i žara s kojim večeras mislimo svirati, sva moja mnogobrojna ekipa i ja, onda mi to izgleda kao da smo još u pubertetu i na ekskurziji kako bi rekao, tako da ne boj se ništa, bit će super. (A i bilo je….)

Krenuli ste u Osmom putniku kao rocker, sada ste mi najveći romantik naših prostora.

Pa ja sebe ne smatram romantikom, da kažem stvarno ne, nego mislim da, ono sa čim sam ja htio u pjesmama, to je možda ovako. Ljudi se nađu u nekim situacijama, muško-žensko, pa onda je to možda najveća misterija, veća nego piramide, to što mi jedno drugom znamo zagorčati život, ili uljepšati. Tako da ja nikad nisam svoje pjesme zamišljao kao nešto beznadežno, nešto fatalno iza čega je nastupala nekakva velika drama, nego kao neki mali inserti iz života, iz veze, to mi je uvijek bilo interesantnije. Sad jel’ to romantično, nemam pojma, zato što nije to sve tako fatalno završilo, kako bi rekao, velikim i teškim riječima. Možda baš zbog toga što u tim pjesmama uvijek ima neko neko sunce na prozoru, onda možda to tako ljudi dožive, da je to romantično. Ja jednostavno nisam imao tu neku kalkulaciju da to mora biti tako.

Rekla sam da je 9 godina prošlo od koncerta u Bjelovaru. Škrti ste na koncertima.

Ja ne volim doći na isto mjesto s istim programom. To malo po starinsku, ali ja znam da je to ispravno. To je tako nekad bilo u vremenima kad su ljudi imali daha, znaš, kao snimiti taj LP, to kad je to bila neka zbirka pjesama pa onda su te nove bile dovoljno vrijedne da stanu uz one stare, pa znaš, nekako je sve imalo smisla. Ja, nekako sam izabrao svoj put, da kad dođem, kad imam te neke nove pjesme na koje bi mogao biti ponosan, a da opet ljudi nisu imali priliku da su me gledali jučer, ne znam, u izlogu nekog tržnog centra, jer me netko platio da budem tamo. Čini mi da mi je možda važnije od svega kakva je uspomena na taj dan koji je iza mene. Ja volim kad navečer idem leć’, volio bi da imam iza sebe, kako bi reka’, taj moj dan u Bjelovaru i uspomenu na taj koncert u Bjelovaru da mi bude nešto šta će me grijat’ još duži period, a ne da to bude nešto šta smo došli, bili i sutra idemo na drugo mjesto, preksutra treće. Mislim da je to ispravno, to ja tako doživljavam, onda imam neki fokus na to šta radim i znam gdje sam, znam kad sam zadnji put bio, znam da može nešto bit’ drugačije, nešto bolje nego prošli put i tako jednostavno pošteno kako prema sebi i nadam se prema drugima.

Sad ste me podsjetili na jednog vašeg kolegu pjevača koji, u stvari, isto tako često dolazi u gradove, ima i po dva koncerta u jednom danu, pa trči s jednog kraja Hrvatske na drugi i onda, kad dođe u neki grad često ni ne zna gdje je, što se Vama ne može dogoditi.

Meni se to stvarno ne može dogodit’, ja imam, da otkrijem tu tajnu, možda dva, tri koncerta mjesečno, to je meni prava mjera. Ja se onda mogu na tom koncertu dat’ 100% i to mi je prava mjera. Mogu ja i kad su dva zajedno, na primjer kad su i petak i subota, mogu se i tamo dat’ 100%, ali znaš kad se ne možeš dati 100%? Ako si tu isto bio sa svim tim istim pjesmama, istim, kako bi reka’ , cirkusom, prije pet dana, onda to ne može bit’ isto. Jer ti se čini kao da dolaziš pred ljude koji su već taj film gledali prije pet dana i sad, šta ima zanimljivo kad znaju kakav je početak, kraj, ‘ko će koga u tom filmu, kad se sve do odjavne špice sjećaš, tako da je čini mi se i prema ljudima tako najpoštenije, ovako kako se za sada ponašam, ovih zadnjih 100 godina…

Zadnji album je „Familija“. Tu je iskočila pjesma „Sreća“. Što je za Gibu sreća?

Ja se kočim sad kako da ti odgovorim, to sam sebe pokušavam upozorit’, ne filozofiraj pred ljudima, ljudi ne žele to slušat’. Ali, šta znam, ne znam, možda miješamo zadovoljstvo i sreću. Bit’ zadovoljan, to je ono bit’ ispunjen, onako kako bi rekao, u nekom šprintu, a bit’ sretan, to je neki maraton, to ja tako razlikujem. Tako da ono baš neke stvari, tipa sreća, to ustvari kad imaš možda s ljudima do kojih ti je stalo i kojima je stalo do tebe, da je ta neka harmonija posložena, sad to mogu biti prijatelji, mogu biti roditelji, familija, prijatelji, opet se vraćam i na prijatelje jer bez njih se ne može, nema smisla. Tako, ako su te neke stvari posložene onda to nije zadovoljstvo, to nije šprint, zadovoljstvo je kad nađeš nešto u dućanu, na akciji, a sreća bi bila ovo, jedan maraton dobre volje sa ljudima dobre volje.

Što najviše cijenite kod ljudi?

Pa ja volim kad ljudi nisu isključivi. Ja govorim da mene život često demantira, znači sad vjerojatno ne’ko ko to gleda sa strane kaže on je uvijek isti. Ja ne znam baš da je to kompliment. Ne znam baš da mi neko kaže – Isti si kao kad ti je bilo 17 – to bi volio u fizičkom smislu, ali u nekom drugom smislu svih razmišljanja mislim da je dobra stvar da nisi isključiv, da imaš vremena i srca i saslušati nešto što možda i ne razumiješ iz prve, pa možda malo promislit’, pa nać’ neku tuđu istinu. Znaš, nije istina baš samo uvijek moja, ima ih koliko te volja oko nas. Tako da, šta znam, mislim da ljudi koji nisu isključivi, koji znaju reći i znaju saslušati, mislim da je to vrlina.

Što vas može izbaciti iz takta?

To je toliko duga lista, top lista nadrealista. A ne znam, svašta me može izbacit’ iz takta. Agresivnost. Kažu da ljudi obično ne vole kod drugih ono što ne vole u sebi. Ja sam vjerojatno onda neki teški agresivac, pošto stvarno ne volim kad su reakcije, mislim da nema smisla, nema za tim potrebe, mislim da se stvari uvek mogu puno lakše riješit’ kad smo normalni, nego kad smo nenormalni.

Dolazite iz prave glazbene obitelji, koliko Vam je to bilo teško, a koliko olakotna okolnost?

Pa u nekim stvarima teže, u nekim lakše. Imaš jednu iskustvo, na primjer, nije to iskustvo da tebe ne’ko nauči kako ćeš ti nešto napisati, ne u tom smislu, to te ne može ni’ko naučit’, to nosiš nekakvo zrno u sebi, pa zalivaš. Malo se mučiš oko toga kako da to stablo nikne. Ono što sam naučio od svojih doma, kako možda čovjek ne treba za nekim uspjehom puno trčat’, da on ustvari dođe sam po sebi, ako ga zaslužiš. Ić’ pravit budalu od sebe da bi se svima dopada, to uopće nema potrebe, tako da sam s te strane bija miran. Nagleda’ sam se puno tih ljudi koji su prošli kroz našu kuću, koji su dolazili, ne znam, u petom mjesecu k’o velike zvijezde, a dogodine u petom mjesecu kao zaboravljeni ljudi. Tako da, šta da radiš, sve to je meni bilo normalno. Tako i da mi danas ovo sve što se događa npr. meni u mome svijetu i ljudima oko mene, mene to ništa ne može iznenaditi. Ja sam uz to odrasta, vidim kako ljudi znaju past, mislim ja pričam o mojim kolegama, ne pričam ovo o ljudima koji se bave mostogradnjom i ozbiljnim stvarima, nego ovima iz muzike. Onda znaju reć’, kao – Više su me prije želili, više me ne – pa ovo, pa ono, onda ja kažem – ma dobro, imaš svojih pet minuta, pa ih onda 10 godina nemaš, pa onda opet dođu, onda oni mene gledaju ka’ da sam lud. Ali to stvarno je tako, znaš, nađeš neki mir u tome, ne možeš se ti stalno dopadat’, to su neke iluzije.

Koji Vam je najbolji savjet otac dao i kakav je bio u kritikama. Vi ste tada bili mladi, kako ste te kritike prihvaćali?

Pa jesam, ja sam prihvaća, jer on kad je da’ neku kritiku ona je bila takva da je bila 1/1, šta možeš reć’ poslije toga, kad ti čovjek govori kako je. Nisu svaki put bile ugodne, ima tu puno toga i to su neke stvari. Mi znamo da te riječi postoje, ali one su negdje, ne znam, zapisane u nekom, kao hrvatskom riječniku, ali njih više uopće ne ne koristimo. Na primjer riječi kao odanost. Kad si to zadnji put čula? To su neke kvalitete koje kao da se izumrle. Šta možeš reći poslijee toga? To su stvarno neke stvari koje ako ih imaš, imaš ljude oko sebe koji su takvi i takve suradnike, onda je normalno da će to dati rezultate. Ljudi koji nisu malodušni koji i kad padnu, pa se brzo vrate. Ti moraš znat’ kako ćeš ih vratit’. Prije se muzika, možda prije prije 300 godina, pisala pod nekom svijećom, lojanicom, pa se prepisivale note, umjetnik sam sa svojim instrumentom. To ipak sad više nije tako, ovo više meni izgleda k’o da radim u kazalištu, toliko puno ljudi oko mene, pa me znaju povući moji prijatelji šta su kao laici, šta nisu iz muzike, pa me povuku za jezik, kao – Pa šta to ima od posla? Pa ja njima kažem – Slušaj neću ti nabrajat’ ni ove umjetnike, ni tehniku, nego ću ti samo nabrojit’ npr. u Areni ima 95 zaštitara, to je skoro kao vojska, paravojska. To je toliko veliko sve, u jednom trenutku naraste i moraš imati oko sebe dobre, stručne, dobronamjerne ljude. To je isto strašno. Godine ti trebaju proć’ dok dođeš do toga da imaš oko sebe svu sortu ljudi, i onda ne treba puno ni objašnjavati, nego su onda svi na nekoj istoj liniji, tog načina razmišljanja i svima nam je stalo. Ja uvijek sve svoje ljude koji za mene rade, ja ih opominjem. Ja govorim, mi smo svi promjenjivi, osim publike, pa i ja. Oni su sve i za njih moramo sve napraviti. Tko se ne može s tim nositi, ‘ko misli da je on nešto važan, onda poslije on sam otpadne. Ne treba ga puno ni molit da ode. Postane mu neugodno među nama koji smo ovakvi. Sad jesam li ja doša’ sam do toga, ne mogu baš reć’. Mislim da sam tu ipak imao to nešto i kroz odgoj. Više mi možda to znači nego da sam sjedio sa pokojnim ocem i učio harmonije. Naučit ćeš ako ti je dato, ali ove neke stvari ove međuljudske, ja mislim da nema škole di se to uči. Te međuljudske stvari te ili spase ili ti dođu glave.

Kad gledamo danas glazbenu scenu ima dosta mladih izvođača. HTV ih je u onom svojom subotnjem showu jako lijepo predstavio. Ali kao da se ne mogu izboriti za svoje mjesto pod suncem. U čemu je problem?

Pa ovi tamo neće da im kažu istinu! A istina ti je, to što lijepo pjevaš to je 5%, a ovo drugo ti je da imaš šta pjevat’. Imat’ lijep glas to je kao i spiker kad čita vijesti koje nisu dobre. Ni’ko ne misli u tom trenutku koliko on ili ona lijepim glasom čita grozne vijesti. Tako da sad, koliko god da si superioran kao pjevač ili pjevačica, da ti Bog da to grlo i te glasnice, a šta ako su pjesme loše? Mislim, di ćeš s njima? To ni’ko neće da im kaže.

Kada napravite album, kada ga pustite prodaju, kada ga pustite svojima obožavateljima da slušaju pjesme, jednom ste negdje izjavili da imate osjećaj kao da stavite glavu na panj i to mi je sjajna usporedba bila.

Pa ja to stvarno shvaćam, tako malo fatalistički. Bilo bi možda bolje da sam malo opušteniji. Ja sam platio svoju školu, a moja škola je bila na tom mom početku kad sam ja imao svoj prvi bend. Mi smo bili najbolji u garaži. U garaži smo najbolje zvučali. Snimke na kazetama su najbolje. Onda bi mi došli u studio i u studiju bi snimili album i to bi bilo jako prosječno zato što nismo znali, nismo bili iskusni. Sad ti provedeš, u stvari, svoju neku mladost objašnjavajući koliko si ti ustvari dobar ali to ni’ko nije čuo i nema svjedoka. Šta nije za ne vjerovat’ nekome, ali jednostavno ni’ko ti ne želi vjerovat’. Ja volim i sport, pa meni znaju ljudi reć’, ne znam, ja sam igra’ za ovu generaciju s Bokšićem, bio sam bolji od Boke. Boka je igra’ u reprezentaciji svijeta, u Juventusu, strelac koji nas je odveo na svjetsko prvenstvo, k’o se sjeća ono ’98. kad smo bili treći. Je li to istina? Ne znam, možda u nekom trenutku nekog puberteta kad su oni bili neki pioniri, kadeti, ne znam šta su bili, možda i je. Ali, stari nemaš dokaze. Znaš šta želim reć’? I meni se dogodilo da sam prvih par godina znao da sam ima’ super bend, al’ da nemam zato dokaze. To mi je bila škola jedna. Isto se malo osjetiš glupo. Znaš ono, svima pričaš istinu, a sve ti se smiju. Dođeš u situaciju kad ideš u studio, ja uopće ne gledam, koji je kalendar, kad ću ja to završit’, koji ugovor, koje ću penale imat’ , tko će me to kaznit’ šta nisam na vrijeme, mene to ništa ne zanima. To samo mora biti vrhunskI ili nikako, jer moraš za to što radiš nekakav dokaz imat’ da je to bilo stvarno dobro.

Rekli bi da jako cijenite svoju publiku.

Pa normalno zato što nisam ovo očekiva’ da ti budem iskren. Šta ćemo se sad lagat’, mi znamo koji je najširi ukus muzički. Ma, znamo da to nije baš nešto za pohvalit’ se, ali ja sam stvarno sa svojom publikom koja možda nije toliko mnogobrojna stvorija takav odnos da mi ustvari opet imamo, kao i ovi šta svima idu niz dlaku, mi imamo isto to, pa ako ne i bolje. A nismo nikome išli niz dlaku, međusobno smo se gradili i sagradili, tako da, ja sam svjestan da je to jedna situacija koja je strahovito specifična. Ne znam, imaju je neki ljudi u svijetu, ali u nas baš i ne, tako da to čovjek mora bit’ svjestan.

Za koju pjesmu sa nekog od albuma Vam je žao što nije zaživjela?

A ima ih tonu. Ali, znaš šta, to ne možeš nikoga krivit’, to se jednostavno tako desi. Novo je vrijeme, nema ni’ko više fokus na 45 minuta nove muzike. To je prije bilo, ono kad su bile long play ploče. Onda je nama strašno to pomagalo, gramofon je bio nezgrapan, to je dobro reka’ Mile iz Hladnog piva, da nas je spasila naša lijenost. Ti bi stavio onu iglu na gramofon, a sidneš na kauč, onda čuješ prvu, onda ti se ne da dignut’, vratit’ na prvu nego čuješ i drugu i treću i četvrtu, otkriješ da je najbolja ona zadnja, a onda normalno da danas kad to sve telefonom makneš palcem za pola sekunde, da nikad nećeš otkriti onu pjesmu koja je zadnja, koja je možda bolje nego one sve prve. Tehnologija je donijela to da je neke stvari pojednostavnila, ali smo puno izgubili.

Kada možemo očekivati novi album?

Kad budem spreman. Imam neke pjesme, mislim da su dobre, neke su i malo bolje nego dobre, a neke su tako… Ne žurim. Treba bit’ vrhunski. Ja se ne želim uklapat’ u ovo novo vrijeme, meni ti viewovi i likeovi, meni je to sve skupa malo i ponižavajuće, mislim, da ovisim od toga, ili hoće li netko nakon pet sekunda moju pjesmu koju sam radio tri godine, ‘oće li on maknit palcem ili ne, kako bi reka’, stvarno se ne želim obraćat’. Neka ide ‘ko hoće tim putem, ja ne bi. Meni se čini da se ja držim ovih svojih ljudi koje imam, koji su tu moju muziku zavolili kroz ove godine i meni glavno da smo mi zadovoljni, oni sa mnom, a ja malo sam sa sobom. To mi je neki cilj, a sad, šta će bit’, Bog te pita’, vidiš koliko ovo vrime ide ovo brzo u svim smjerovima, krivim, tako da… šta da radiš…..

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.