Tenis zamijenio glazbom, a sada priprema izložbu u Parizu: Nenad Vetma gostovao na Super radiju

Pjevač Nenad Vetma gostovao je u programu Super radija i razgovarao s Draženom Kocijanom Kockom tijekom svojeg prvog posjeta Bjelovaru. U razgovoru se prisjetio teniske karijere i života u Njemačkoj, poziva Zdenka Runjića koji ga je doveo na Splitski festival te odluke da se posveti glazbi. Govorio je i o nastupima pred hrvatskim iseljenicima, pjesmi „Boliš me, dušo“, po kojoj ga publika prepoznaje, te slikarstvu i izložbi koju priprema u Parizu.

Prvi ste put u Bjelovaru. Kako je došlo do ovog posjeta i kakvi su vam dojmovi?

Prvi sam put u Bjelovaru. Ne znam koliko sam puta bio u Melbourneu, New Yorku, Chicagu i na Novom Zelandu, a u Bjelovar još nisam došao. Tako se namjesti u životu, ne možeš uvijek odrediti kamo ćeš ići. Naše poznanstvo sa Zlatnih žica Slavonije dovelo me ovamo.

Lijepo se osjećam i oduševljen sam gradom, trgom i ovim prostorom. Hvala na pozivu i prilici da pozdravim publiku Super radija.

Vaše je prezime podrijetlom s Klisa, ali rođeni ste u Splitu?

Da, prezime Vetma podrijetlom je s Klisa, ali već je moj tata rođen u Splitu. I ja sam rođen u Splitu, na samim Bačvicama, onom poznatom kupalištu gdje se igra picigin.

Publika vas poznaje kao pjevača, no prije glazbene imali ste tenisku karijeru. Kako je počeo vaš sportski put?

Počeo sam igrati s pet godina. Tata je bio trener Pilića i Franulovića te je 17 godina radio s reprezentacijom tadašnje države. Pilić je bio sedmi, a Franulović deveti na svijetu. Imali su velike uspjehe.

Kao pionir i junior osvajao sam natjecanja u kategorijama do 12, 14, 16 i 18 godina. Bio sam u samom europskom vrhu, iako nikada nisam igrao na ATP razini. Tri sam godine igrao za reprezentaciju, a Boba Živojinović na jednom mi je prvenstvu bio i rezerva.

Jeste li ostali u kontaktu sa Slobodanom Živojinovićem?

Jesmo, naravno. On je divan kolega i prijatelj. Bili smo u kontaktu čak i za vrijeme rata. Kada se ljudi poznaju od djetinjstva, znaju kako tko reagira i što želi. Nitko od nas nije htio da se to dogodi.

Kako se vaša teniska karijera nastavila u Njemačkoj?

Preko Pilića otišao sam u Njemačku i igrao kao prvi igrač u klubu Borisa Beckera. Becker tada nije smio igrati Bundesligu jer je bio na ATP-u, pa su tražili prvog igrača. Igrao sam i u Stuttgartu, Berlinu, Münchenu i Starnbergu.

Pilić je tada bio trener njemačke Davis Cup reprezentacije. Kada vas takav trener preporuči i dovede, znači da nešto vrijedite.

Kako je iz tenisa došlo do prelaska u glazbu?

Godine 1987. zazvonio mi je telefon. Zvao me Zdenko Runjić i rekao: „Nenade, tvoj tata dao mi je broj. Čuo sam da nešto pjevaš.“

Rekao sam mu da pjevam za sebe, osobito pjesme koje je napisao za Olivera, Mišu, Vicu i druge. Pitao me bih li pjevao na Splitskom festivalu. Odgovorio sam da bih vrlo rado, ali da ne znam kada se održava. Kada mi je rekao da je 1. srpnja, odgovorio sam da upravo tada počinje moj godišnji odmor.

Došao sam kući, snimili smo pjesmu i ona je ostvarila velik uspjeh. Bila je to „Zavičajna“, s kojom sam nastupio na Splitu 1987.

Što se dogodilo nakon tog nastupa?

Siniša Škarica došao mi je iza pozornice i donio ugovor za snimanje kao ekskluzivnom Jugotonovu izvođaču. Na festivalu sam dobio četiri ili pet nagrada, više se ni ne sjećam točnog broja. Među njima bile su prve nagrade stručnog žirija i publike.

Lijepo sam se osjećao. Ušao sam na mala vrata, a preko noći postao zvijezda. Nije mi se bilo teško nositi s tim jer sam kontakt s publikom već imao na teniskim terenima. Ondje sam morao biti spontan i misliti na ono što radim, a ne na publiku. Tako mi nije bilo teško podnijeti ni tu, nazovimo je, slavu.

Koliko je želja za povratkom utjecala na tu odluku?

Nakon devet ili deset godina u Njemačkoj došlo je vrijeme da se vratim kući.

U Njemačkoj mi je bilo lijepo. Igrao sam tenis, novine su pisale o meni, ali nisi doma. Nedostaju ti majka, otac, sestra, prijatelji i rođaci. Otišao sam s devetnaestak godina, a tada se teško odvojiti.

Bez obzira na materijalne stvari, lijep automobil ili motor, ništa nije moglo zamijeniti čežnju za domom. Od prve sam plaće kupio gitaru s dvanaest žica, Yamahu, koju si prije profesionalnog igranja tenisa nisam mogao priuštiti. Ali ni to nije moglo zamijeniti ono što mi je nedostajalo.

Toliko ti malo treba, a toliko puno znači: biti kod kuće s prijateljima, odrastati sa svojom generacijom, uživati u razgovorima i kupanju. Jedva sam dočekao povratak. „Zavičajna“ je bila, kako kažemo u Splitu, škuža za vratiti se doma. Tako je krenuo moj put u svijet glazbe.

Kako je vaš otac, teniski trener, prihvatio odluku da prestanete igrati i posvetite se pjevanju?

Kada sam mu rekao: „Tata, više neću igrati tenis, sada ću početi pjevati“, odgovorio je: „Ajme meni ludoga čovika!“

Nije me odgovarao, ali nije mogao shvatiti koliko mi je glazba potrebna da bih ispunio svoju dušu. Tenis je prekrasan i moj najdraži sport, ali meni više nije pružao toliko prostora za kreativnost. Znaš što slijedi: kratka ili duga lopta, spin, bekhend, slajs.

U glazbi mogu dati toliko sebe i duše. Što više daješ, postaje ti zanimljivije. Poslije se to pokazalo i u slikarstvu. To je još dublje, kao odlazak u rudnik imaginacije i kreativnosti.

Bavite se i slikarstvom. Što slikate i pripremate li izložbu?

Slikam, da. Napravio sam Mona Lisu u svojoj viziji geometrijskih krugova. Ta je slika jako dobro ocijenjena. Pogodio sam boje i meni je to moja najdraža slika.

Dogodine bih konačno trebao imati izložbu u Parizu. Upisan sam u tamošnjem velikom izložbenom centru i predstavljam Hrvatsku s pet svojih slika.

Sve je to povezano s kreativnošću. Pjevam i radim, a ovoga sam ljeta nastupao jako puno: na ribarskim večerima, otocima i događanjima turističkih zajednica. Nikada nisam toliko radio kao ovoga ljeta.

S bendom surađujete već 28 godina. Kako nakon toliko vremena izgledaju vaši nastupi?

Znamo se na pogled i nije nam problem odraditi dva ili tri sata u komadu, bez pauze. U kondiciji sam jer i dalje igram tenis, najmanje dva do tri puta tjedno.

Na pozornici znam koja pjesma dolazi nakon koje i kako će publika reagirati. Važno je i ono što spontano kažem između pjesama. To publiku ponekad dodatno ponese, a onda dođe pjesma i bude lijepo.

Ali ta kreativnost poslije dolazi do izražaja i na platnu, u bojama. To je duša koja izlazi. Tako mi je sada.

Koju pjesmu smatrate svojom glazbenom osobnom kartom?

Moja je osobna karta „Boliš me, dušo“. Pripadam generaciji Matka Jelavića, Škendera i Stavrosa, a to je pjesma po kojoj me publika prepoznaje.

Njome počinjem i završavam nastupe. Na početku otpjevam dio pjesme, a onda publici kažem: „Dragi prijatelji, da ovu noć nikada u životu ne zaboravite.“ I tako uvijek bude.

Kako ste dobili nadimak „hrvatski Tom Jones“?

To se dogodilo u Melbourneu. Televizija SBS snimala je moj koncert pred 12.000 ljudi. Iz organizacije su tražili da otpjevam „Neću život u tuđini“, ali su mi rekli da djeca ne razumiju dobro hrvatski i zamolili me da im nešto otpjevam na engleskom.

Spontano sam se sjetio pjesme „Detroit City“ Toma Jonesa i prilagodio završetak tako da govori o povratku u Hrvatsku.

Te je večeri u televizijskom dnevniku bio prilog o koncertu. Voditelj se nije mogao sjetiti mojeg prezimena pa je rekao da će me jednostavno nazvati hrvatskim Tomom Jonesom. Tako sam dobio taj nadimak. Prikazali su velik broj ljudi i zabavu, a prilog je završio tim dijelom pjesme.

Jeste li ikada razmišljali o radu na radiju?

Nisam radio na radiju, iako sam dobivao ponude Radio Splita, Radio Dalmacije i drugih postaja. Govorili su mi da imam glas za radio.

Ali za takav se posao treba vezati i biti prisutan. Često sam na putu pa ne mogu biti ondje svakoga dana. Vrlo bih rado radio, ali ne bih mogao ispuniti obveze koje bi se od mene očekivale.

U mirovini ste, ali i dalje nastupate. Kako se danas osjećate na pozornici?

Već sam godinu dana u mirovini, ali svirka je broj jedan. Bez šale, sada se osjećam najjače. Naučio sam što treba i znam koja pjesma treba doći nakon koje.

Osim stranih pjesama koje pjevam na kruzerima, talijanskih, španjolskih, engleskih i njemačkih, imam i njemački te engleski projekt. Od hrvatskih pjesama u repertoaru imam otprilike 2.600 koje mogu otpjevati odmah, bez pripreme.

Samo čekaš priliku kada ćeš se neke sjetiti. Dečki iz benda koji me prate 28 godina znaju mi reći: „Bravo, dobro si se sjetio! Tu pjesmu dugo nismo svirali.“

U Bjelovar ste došli nakon boravka u Slavoniji i Baranji. Gdje ste sve bili?

Najprije sam bio u Karancu, zatim u Iloku, Osijeku i Vinkovcima, a potom sam došao ovamo. To je više bilo privatno putovanje sa suprugom. Pjevao sam samo u Karancu, a taj sam nastup povezao s dolaskom u Bjelovar.

Kada ste me pitali za datum, javio sam kada mogu doći. Mogu reći da nisam pogriješio jer sam oduševljen gradom.

Što vam je u Bjelovaru posebno privuklo pozornost?

Možda vi tu ljepotu ne vidite, kao što ja ponekad ne vidim ljepotu Splita. More mi je pred nosom, ali nije mi jednako kao nekome tko dođe u posjet.

Meni je ovdje lijepo jer kod nas nema toliko zelenila. Primijetio sam raspored ulica, taj krug, čistoću, jesenske boje lišća i zgrade. To mi je lijepo.

Na Požeškom festivalu predstavili ste se drukčijim glazbenim stilom. Koliko ste otvoreni različitim vrstama pjesama?

Mogu pjevati slavonsku, zagorsku ili slovensku pjesmu. Naravno, Dalmacija mi je u srcu, to je i dio mojeg podrijetla, ali mogu pjevati i na engleskom, njemačkom i španjolskom. Čak pjevam „Oprosti mi, pape“ na japanskom.

Runjić je bio jako sretan kada ga je velika japanska zvijezda pitala smije li tu pjesmu snimiti na japanskom. Odlično je napravljena.

Na ljetnim nastupima, na ribarskim večerima i po otocima, publiku pozdravljam na različitim jezicima. Moj me bubnjar zbog toga zna zadirkivati i reći: „Neno, na svim si jezicima pozdravio, samo nisi na kineskom.“ Onda pozdravim i na kineskom.

Koliko su vam inozemni nastupi pomogli u komunikaciji s različitom publikom?

To je iskustvo koje sam stekao vani. U Americi sam bio 24 puta, u Australiji 16, a na Novom Zelandu četiri puta. Tu su i kruzeri, gdje nastupaš pred strancima koji te ne poznaju.

Njima moraš predstaviti svoju pjesmu i svoj hit jer ne znaju tko si. Najprije im otpjevaš, primjerice, „Only You“ ili „Always on My Mind“, neki evergrin koji poznaju, a onda predstaviš svoju pjesmu i kažeš: „To je moja osobna karta.“

Zato je moje iskustvo na pozornici veliko, ne samo profesionalno nego i životno.

Pjesme o domu i povratku obilježile su velik dio vaše karijere. Kako ih je prihvaćala publika u iseljeništvu?

Puno tih nostalgičnih pjesama o mojoj, tvojoj i našoj domovini usmjerilo je moj put prema Australiji, Americi, Kanadi, Južnoj Americi, Čileu, Argentini i Novom Zelandu.

Svugdje mi je bilo lijepo, to je naš narod. Sve je počelo pjesmom „Neću život u tuđini“, a onda se nadograđivalo pjesmama o Jadranu i lastavici koja se vraća. Bilo je spontano, ali time mi je bio određen put prema dalekoj dijaspori. Iako sam se želio što više vraćati kući, opet sam bio na putu.

Mnogo su me puta pitali želim li ostati, voditi televiziju, radio ili teniski klub. Govorio sam im da mi je drago doći, da vidim kako me cijene i vole te da i ja volim njih. Ali volim biti u Australiji dvadesetak dana, a onda se vratiti kući. Tako je svugdje. Došao sam u fazu kada mi je kod kuće najljepše.

Spomenuta je mogućnost da sljedeće godine s bendom nastupite na bjelovarskom Adventu. Biste li se rado vratili pred ovdašnju publiku?

Bio bih počašćen. Hvala na pozivu i prilici da još jednom pozdravim publiku Super radija. Svima koji nas slušaju želim puno zdravlja, ljubavi, sreće i vina. Koliko je u Jadranskom moru vala, toliko vam od Nenada Vetme najljepša hvala.