Više od 687 tisuća eura trebalo je biti vraćeno Komunalijama: Bivša voditeljica računovodstva nije ispoštovala rok iz sudske nagodbe

Jučer je istekao rok koji je sudskom nagodbom bio određen bivšoj voditeljici računovodstva čazmanskih Komunalija za isplatu više od 687 tisuća eura Komunalijama Čazma. Prema dostupnim informacijama, novac nije uplaćen.

Time je završio jedan rok, ali su otvorena brojna pitanja koja se posljednjih dana sve češće mogu čuti među građanima. Najčešće je upravo ono: je li itko doista vjerovao da će toliki iznos biti plaćen?

Kada je prije mjesec dana objavljena vijest o sudskoj nagodbi, mnogi su je doživjeli kao veliki iskorak. Nakon godina sudskih postupaka činilo se da će barem dio štete biti vraćen Komunalijama, društvu koje je zbog svega proživjelo jedno od najtežih razdoblja u svojoj povijesti. Sudska nagodba trebala je predstavljati svojevrsno jamstvo da će se novac vratiti, a Komunalije napokon dobiti priliku za novi početak.

No sada, kada je rok istekao, optimizam je zamijenila stvarnost.

Jer priznati dug od gotovo 700 tisuća eura jedno je, a uplatiti gotovo 700 tisuća eura nešto sasvim drugo.

Zbog toga se među građanima sve glasnije postavlja pitanje koje se ne može jednostavno odbaciti. Ako je bilo jasno da tako velik iznos neće biti moguće platiti u zadanom roku, zašto se uopće pristalo na nagodbu s takvim uvjetima? Je li cilj doista bio što brže obeštetiti Komunalije ili je nagodba, barem neizravno, mogla imati i određenu težinu u kaznenom postupku?

Činjenica je da je u kaznenom predmetu optužena priznala počinjenje kaznenog djela, a sud je među olakotnim okolnostima naveo priznanje, izraženo kajanje i djelomičnu naknadu štete iz ranijeg razdoblja. Istodobno, građanska nagodba o povratu cjelokupnog iznosa ostavljala je dojam da će šteta biti nadoknađena u razumno kratkom roku.

Danas, dan nakon isteka roka, taj novac nije na računu Komunalija.

A upravo je direktor Komunalija Marijan Galović nedavno govorio što bi taj novac značio za poduzeće. Umjesto zastarjelog pogrebnog vozila s gotovo pola milijuna prijeđenih kilometara, moglo bi se kupiti novo. Umjesto dizalice proizvedene 1984. godine, zaposlenici bi radili s modernom i sigurnijom opremom. Umjesto stalnog krpanja i improvizacije, Komunalije bi, kako je rekao, napokon mogle uhvatiti korak s drugim komunalnim društvima.

Ironija cijelog slučaja možda najbolje stane u usporedbu onoga što je novac mogao biti i onoga što je, prema nepravomoćnoj presudi, bio. Dok Komunalije danas rade sa zastarjelom mehanizacijom i vozilima koja su odavno trebala u mirovinu, sud je utvrdio da su se novcem poduzeća plaćali privatni krediti, kreditne kartice, računi za mobitele, električna energija, police osiguranja, frizerske, kozmetičke i wellness usluge, kupovali kućanski uređaji, alat, građevinski materijal, LED rasvjeta i druga roba. Teško je zamisliti veći kontrast – umjesto ulaganja u komunalni sustav od kojeg ovise svi građani, novac je, prema presudi, završavao u financiranju privatnog života.

Drugim riječima, gotovo 700 tisuća eura nije samo broj na papiru. To su nova vozila, sigurniji radni uvjeti, modernija oprema i ulaganja koja su Komunalije mogle imati. Umjesto toga, Komunalije su danas ondje gdje su bile i jučer – s dotrajalim voznim parkom, zastarjelom opremom i neizvjesnošću oko toga hoće li novac ikada biti naplaćen.

Zato danas nije najveći problem to što je propušten jedan datum u kalendaru. Problem je što Komunalije i dalje čekaju novac koji im pripada, dok građani čekaju odgovor na pitanje hoće li ga ikada dočekati.

U cijeloj priči teško je ne primijetiti određenu dozu apsurda. Kada građanin zakasni platiti račun za vodu, struju, telefon ili odvoz otpada, vrlo brzo stižu opomene, zatezne kamate, a na kraju i ovrha. Kada je riječ o gotovo 700 tisuća eura, priča postaje znatno složenija.

Ono što je sigurno jest da ovaj slučaj istekom roka nije završio. Dapače, sada počinje možda i najvažniji dio cijelog postupka – može li se taj novac uopće naplatiti, postoji li imovina iz koje će se potraživanje namiriti i koliko će cijeli proces još trajati.

Jer sudska nagodba bez isplate ostaje tek papir. A papirom se ne kupuje novo pogrebno vozilo, ne zamjenjuje dizalica stara više od četrdeset godina i ne nadoknađuju godine propuštenih ulaganja.

I možda se u cijeloj priči prečesto govori samo o brojkama. A iza tih gotovo 700 tisuća eura stoje i ljudi. Radnici Komunalija koji su svih tih godina svakodnevno izlazili na teren, odvozili otpad, održavali groblja, popravljali javnu rasvjetu i brinuli da grad normalno funkcionira. Dok su oni pošteno zarađivali svoju plaću, prema nepravomoćnoj presudi novac poduzeća završavao je na privatnim računima i za privatne troškove. Teško je ne zapitati se koliko je od tog novca moglo završiti u boljim radnim uvjetima i većim pravima zaposlenika ili barem regresima koje bi zaslužili upravo oni koji su sve to vrijeme pošteno radili svoj posao.

Građani zato s pravom očekuju odgovor na pitanje koje danas zasjenjuje sve ostalo: hoće li Komunalije ikada vratiti novac koji im pripada ili će i ova nagodba ostati samo još jedno poglavlje u jednoj od najvećih financijskih afera koje je Čazma ikada doživjela?