U Višnjevcu nastaje novo mjesto za kazalište, glazbu i druženje: “Kajzališče” okuplja publiku i glumce oko kajkavske riječi

Na imanju u Višnjevcu, s pogledom na Bilogoru i podravski kraj, nastavlja se kulturna priča pod nazivom “Kajzališče”. Riječ je o projektu zamišljenom kao mjestu redovitih kulturnih događanja, predstava, glazbenih večeri i druženja, a iza njega stoji Siniša Cmrk, nekadašnji voditelj popularnog “Turbo Limach Showa”, koji je i ovoga puta okupio ljude oko ideje stvaranja prostora za publiku svih generacija.

U Kajzališće se uključio i glumac te redatelj Fabijan Šovagović, a upravo je suradnja s njim, kako ističe Cmrk, cijelom projektu dala dodatnu težinu. O nastanku “Kajzališča”, predstavi “Teštament”, važnosti dijalekta u kazalištu i planovima za budućnost razgovarali smo sa Sinišom Cmrkom i Fabijanom Šovagovićem.

Kako je nastala ideja za „Kajzališče”?

– Ja poznam Filipa jedno 35 godina i zaljubljen sam u njegov lik i djelo. Iznimno cijenim cijelu obitelj Šovagović. Imao sam povijesnu sreću rasti u njegovo doba i stvarno sam iznimno cijenio tatu Fabijana. Jako volim stariju seku Anju i Filipa. Oni su za mene umjetnička, kazališna nakupina talenata moguća u Hrvata. To naše poznanstvo iz simpatija se pretvorilo u zajednički projekt. Dugo je bilo spremno to naše kazališno poznanstvo. Filip je mastodont hrvatskog glumišta. Mi ovdje koketiramo s kazalištem desetljećima, ali nemamo formalnu naobrazbu. Nosimo taj žar i želimo ljudima prenijeti poruku, a kazalište upravo ima tu svrhu. Otkad je 2015. kajkavski postao ravnopravan idiom, odlučio sam da „Kajzališče” bude svjetionik i rasadnik tekstova na kajkavskom – govori Siniša Cmrk.

Fabijane, što vas je privuklo ovom projektu?

– Mene zapravo jako zanima povijest dijalekta. U Hrvatskoj je ta priča jako zanimljiva. Kao posljedica globalizacije i života u maloj zemlji, pola knjiga koje imamo u biblioteci zapravo su prijevodi i kroz njih smo naučili jedan književni štokavski koji je zapravo porazio tisuće dijalekata kojima je naša zemlja obogaćena. Ja sam se cijeli svoj radni vijek borio da prednost dam dijalektu u odnosu na standardizirani štokavski. Radio sam na raznim mikro dijalektima oko Zagreba koji su mi nekako ušli u uho. Ja sam zapravo stari borac za dijalekt – kaže Fabijan Šovagović.

Koliko vam je važan upravo kajkavski izričaj?

– Imam jednu susjedu iz Bilogore, iz Velikog Trojstva, i kako ona meni veli „nisam čela”, ja sam se zaljubio u njezin dijalekt. To me obogaćuje i siguran sam da ćemo igrati nešto gdje će i taj akcent biti sadržan u nekom liku. Ovo mjesto sam otkrio prije mjesec i pol dana kad sam s Robinom Ferenčićem dogovarao drva malo dalje pa me doveo ovdje. Istog trena sam se zaljubio u ovo mjesto, u obitelj i energiju ovog prostora. Onda je spontano nastala ideja da ovdje pokrenemo kulturnu scenu – govori Cmrk.

Što želite stvoriti u Višnjevcu?

– Jako mi je stalo da ovdje napravimo koncerte, da nam dođu Gazde, Zvonko Bogdan, Lidija Bačić, Žiga i drugi. Isto tako želimo da ovo bude stalna scena. Radit ćemo to za obiteljsku publiku i bit će pontonska pozornica sa svom infrastrukturom tako da možemo u ovom kraju davati kulturne sadržaje koje ovaj dio Hrvatske zaslužuje. Kad budemo ovdje kočijama vozili dječicu oko jezera, kad budemo napravili školu ribolova s plastičnim ribicama pa kasnije i pravima, onda ćemo znati da smo napravili nešto dobro – kaže Cmrk.

Fabijane, kako pristupate radu s glumcima i režiji?

– Dobra režija je ona kod koje se jako teško primjećuje režija. Prvo vidiš sklad ljudi na sceni i pitaš se je li to njihov privatni i autonomni sklad ili je to postigla režija. Tu ne možeš pronaći odgovor. Ja sam zapravo priučeni redatelj. Studirao sam glumu pa poslije upisao filmsku režiju. Film je ozbiljna stvar i nema puno prostora za grešku. U kazalištu sam razvio disciplinu i odnos prema glumcu i sceni – govori Šovagović.

Siniša, koliko vam znači suradnja s Fabijanom Šovagovićem?

– On je nama otkrio kazalište u divnim nijansama i smjerovima. Naš je učitelj. Mi sada učimo tempo, učimo što je sekundarna gluma. Mi neškolovani neke stvari znamo osjećajno, ali on razumije ono što mi ne znamo i pomaže nam da to izvedemo. Filip ima nježan način rada. Njemu je stalo do glumca i do scene jer je i sam glumac – kaže Cmrk.

Predstava okuplja zanimljiv ansambl. Kako ste birali glumce?

– Imamo predivne ljude. Anita Huđek je stalna članica i prvakinja našeg kazališta. Đurđica Seleš je izuzetno talentirana žena koja ima puno iskustva i nagrada. Tu je i Jelena koja ima 17 godina, a glumi od devete godine. Vesna Puljko nam je uskočila jer smo ostali bez muških uloga. Imamo i jednog profesionalnog ljekarnika podrijetlom iz Sirije koji je donio nešto posebno u ansambl. Ja bih zapravo više trebao biti producent, ali opet sam završio u glumi jer smo ostali bez profesionalaca koji su imali druge obaveze – govori Cmrk.

Koliko vam je važna publika i druženje nakon predstave?

– Mi se želimo družiti poslije predstave. Mi papamo, pričamo i malo zasviramo. Želimo da se ljudi u ovom opakom svijetu druže i ludiraju, a ovo je idealno mjesto za to – kaže Cmrk.

Gdje će publika moći gledati predstavu?

– Ovdje će nam biti stalna baza. Igrat ćemo svaka tri-četiri tjedna, a kad Filip bude rekao da smo spremni, onda ćemo se otisnuti prema drugim mjestima i ozbiljnijim scenama. Za sada želimo biti malo „off” teatar – kaže Cmrk.

– Ako postoji šansa da odigramo još nekoliko pretpremijera i generalnih proba, to je jako dobra strategija. Sjećam se kako je to radio Teatar u gostima. Oni bi prvo igrali predstavu nekoliko puta pa tek onda išli na premijeru. Na takvim izvedbama dolazi publika koja stvarno voli kazalište. Tada predstava dobije nešto što često nema na premijeri. Premijera uvijek nosi i određenu tremu – zaključuje Šovagović.