Radnici slatinske Drvo-trgovine devet mjeseci nisu primili plaću od poslodavca. Proizvodnja je stala, poslani su kućama, a oni koji su ostali u tvrtki i dalje imaju ugovore o radu. Dok su čekali da se pilana ponovno pokrene, neki su tražili posao za dnevnicu, a obitelji su troškove života i školovanja djece pokrivale prihodima koje su imale. Dio radnika u međuvremenu je otišao. Oni koji su ostali sada traže da Trgovački sud u Bjelovaru otvori stečaj kako bi mogli naplatiti barem dio onoga što im poslodavac duguje.

O položaju radnika u petak, 20. studenoga, pred Trgovačkim sudom u Bjelovaru govorili su Krešimir Zovak iz Novog sindikata te radnici Dario Vesel i Dalibor Reksa. U sindikatu smatraju da je višemjesečno čekanje na odluku suda dodatno otežalo položaj zaposlenih.

Sindikat traži da sud donese odluku

Drvo-trgovina, prema Zovakovim riječima, već je mjesecima u predstečajnom postupku. Otvaranjem stečaja, kaže, radnici bi mogli prijaviti svoja potraživanja i pokušati naplatiti dio duga, a u najboljem slučaju i cijeli iznos.

– Trgovački sud je mogao donijeti odluku o pokretanju stečaja. Firma je već mjesecima u postupku predstečaja, a da je pokrenut stečaj, onda bi radnici mogli prijaviti svoja potraživanja i ostvariti dio svojih potraživanja. Ili možda u najboljem slučaju sva potraživanja. Ono što je problem jest što u ovom postupku predstečaja radnici s jedne strane ne primaju plaću, a s druge strane su pod ugovorom o radu. Nalaze se u potpuno bezizlaznoj situaciji – rekao je Zovak.

Objasnio je da radnici žele pronaći drugi posao, ali da sami ne žele dati otkaz jer bi se time, kako je rekao, odrekli prava na otpremninu. Sud je, smatra Zovak, poslodavcu već dao dovoljno vremena da pronađe strateškog investitora o kojem govori. Nakon toliko mjeseci čekanja, dodao je, vrijeme je da se donese odluka.

Na konferenciji je spomenut i slučaj radnika Peveca, koji su se pred istim sudom okupili prije gotovo dva desetljeća. Na pitanje kako je moguće da i 2026. radnici mjesecima ostaju bez plaće, Zovak je odgovorio da je takvih slučajeva možda manje nego 2008., ali da se i dalje događaju.

Više od stotinu zaposlenih, ostalo ih četrdesetak do pedeset

Dario Vesel u Drvo-trgovini zaposlen je petnaest godina. Kaže da su prije ove godine plaće stizale redovito. Poslodavac je 12. veljače isplatio plaću za siječanj i to je, prema njegovim riječima, bila posljednja isplata iz tvrtke. Spomenuo je i tri isplate koje su radnici dobili od države, od 800 eura.

U pogonu su rezali trupce, sušili i parili drvo te prerađivali furnirske lamele. Proizvodnja već mjesecima stoji, a od više od stotinu ljudi koji su radili u tvrtki, prema Veselovoj procjeni, ostalo ih je četrdesetak do pedeset. Kaže da su ostali zaposleni jer su vjerovali da će pogon ponovno proraditi. S vremenom su, dodaje, zaključili da više ne mogu čekati.

– Snalazimo se kako znamo, za dnevnicu. Čovjek mora živjeti. Svi mi imamo djecu i imamo obitelj. Moja supruga radi, krpamo se s njezinom plaćom. Imam dvoje djece koje školujem. Svi oni imaju djecu kao i ja, moraju se skrbiti za njih, pa se financijski snalazimo na svakakve načine – rekao je Vesel.

Na pitanje jesu li tražili pomoć gradonačelnika ili župana, odgovorio je da im se nisu obraćali. Kaže da vjeruje kako se u Slatini zna što se događa u tvrtki, ali da s radnicima o tome nitko nije razgovarao.

– Zaista nismo. Nismo o tome razmišljali. Mislim da svi znaju u našem mjestu. Nitko nas nije pitao kako smo. Komunikacije oko te teme nije bilo – rekao je Vesel.

„Čovjek ne može ni jedan mjesec bez osobnog dohotka“

Dalibor Reksa kaže da i on ima dvoje djece, od kojih je jedno na fakultetu. Smatra da dio odgovornosti snosi i država jer je dopustila da takvo stanje traje mjesecima. Otvaranje stečaja vidi kao izlaz jer više ne zna kako će obitelj podmirivati svakodnevne troškove.

– Imam dvoje djece. Zaposlen sam bio tamo, normalno smo živjeli, dijete mi je na fakultetu. Ne znam više kako bih. Nemaš više od čega živjeti – rekao je Reksa.

Reksa je govorio i o pokušajima da dobiju konkretnu informaciju o tome što će biti s tvrtkom. Spomenuo je pozive vezane uz predstečajni postupak i razgovore s direktorom, nakon kojih su, kaže, radnici opet trebali čekati.

– Samo odemo kod direktora na razgovor. Kao, sačekajte, bit će, bit će. Kao, dolaze strateški partneri. I nikad ništa – rekao je Reksa.