Kad su se na Bilogori spremali svatovi, u pripremama je sudjelovalo cijelo selo. Susjedi su donosili jaja, sir, vrhnje i maslac, a dan uoči vjenčanja kroz selo su prolazila konjska kola s mladenkinim ruhom. Kako je izgledao dio tih priprema i običaja, posjetitelji su mogli vidjeti u subotu, 14. studenoga, u Mjesnom domu u Gudovcu, gdje je Centar tradicije, umjetnosti i kreativnosti Gudovac održao treći Miraz.

Članovi KUD-a Bjelovar pjesmom, glazbom i plesom dočarali su dio nekadašnjeg svatovskog slavlja, a gošća Gordana Marta Matunci govorila je o običajima koji su pratili ženidbu i udaju, od pripreme ruha do dolaska mlade u novi dom. U Mjesnom domu mogao se razgledati i prikaz nekadašnjeg bilogorskog kućanstva sa starinskim namještajem, ručno izrađenim tekstilom, čipkom i predmetima za svakodnevnu uporabu. Svoje su rukotvorine izložile i članice gudovačkog Centra, među njima i radove izrađene tehnikom čunčane čipke.

Što je mlada nosila iz roditeljskog doma

Gordana Marta Matunci istaknula je da se o svatovskim običajima danas sve manje zna jer je nestalo i mnogo prilika u kojima su ih mlađi mogli vidjeti. Odjeća koja se pripremala za vjenčanje, način na koji se vozio miraz i doček mlade na pragu novog doma imali su svoje mjesto u svatovima. Osobito joj je drago, kaže, kada se o tim običajima može govoriti uz pjesme i plesove koji su ih nekad pratili.

– Jako sam sretna što se ovo priređuje. To je nešto što treba pohvaliti, pokazati i o čemu treba govoriti jer naši stari običaji sve brže nestaju. Mladi nemaju vremena ni za odijevanje ni za pripreme, a ni svadbe se više ne održavaju kao nekad. Običaji koji prate ženidbu i udaju vrlo su stari i imaju veliko simboličko značenje – rekla je Gordana Marta Matunci.

Ruho se pripremalo prije udaje, a govorilo je, objasnila je, o mladenkinoj vještini i o kući iz koje dolazi. Među predmetima koje je nosila bile su plahte, ručnici, ćilimi i odjeća. Pripremalo se nekoliko potpunih kompleta odjeće, a u mirazu se mogla naći i šivaća mašina. Iz roditeljskog je doma mlada, prema običaju koji je opisala sugovornica, s tim predmetima u novu kuću prenosila i blagoslov.

Prijevoz ruha bio je događaj za sebe. Dan uoči svadbe po njega se dolazilo dugim praznim kolima, s prijateljima i kumovima. Na kola se slagalo ono što je mlada pripremila, a ako je ruho bilo spremljeno u škrinje, vozile su se i one. Predmeti su se raspoređivali tako da ih ljudi mogu vidjeti dok kola prolaze kroz selo. O tome se znalo i šaliti, prisjetila se Matunci. Susjedi bi komentirali kako na kolima ima svega, premda ta ista kuća jedva ima čime platiti porez. Za svadbu se, govorilo se, moralo naći svega.

Vesna Belošević, predsjednica Centra tradicije, umjetnosti i kreativnosti Gudovac, upravo je prijevoz miraza izdvojila kao jedan od običaja koje su željeli približiti posjetiteljima.

– Ovo je treći Miraz i pokušavamo sačuvati sjećanje na naše bilogorske običaje. Miraz se dan uoči svadbe vozio na konjskim kolima i trebalo ga je lijepo složiti da se kroz cijelo selo vidi što mlada nosi. Tu su bili jastuci, ponjave, haljine i darovi za domaćine, odnosno za buduću obitelj – rekla je Belošević.

Kruh i žito na pragu novog doma

Uz ono što se moglo vidjeti u Gudovcu, Matunci je opisala i običaj dočeka mlade koji te večeri nije bio prikazan. Na pragu bi je čekala svekrva s okruglim kruhom pod rukom i košaricom žita. Prije ulaska u kuću mlada je trebala zagrabiti žito i načiniti znak križa na sve četiri strane svijeta. Slijedili su predaja kruha, zagrljaj i poljubac.

– Mlada bi zatim uzela taj kruh i poljubila svekrvu u prsa. Svekrva bi je zagrlila i također poljubila u prsa. Bio je to simboličan znak prenošenja majčinstva sa starijeg naraštaja na mlađi i znak prihvaćanja mlade u novoj kući. „Sad ja sam nova mlada, sad je moja vlada“, pjeva se u jednoj pjesmi – ispričala je Matunci.

O ženidbi se u selu znalo i prije nego što bi kola s mirazom krenula. Mladenci su se, kazala je, tri nedjelje oglašavali u crkvi kako bi se moglo čuti ima li zapreke za sklapanje braka. Svadbe su znale trajati po tri dana. Obično su se održavale nedjeljom, a u starija vremena slavlje je, prema njezinim riječima, moglo početi u srijedu i potrajati do nedjelje. Trebalo je zato pripremiti dovoljno hrane za više dana. Na stolu je bilo pečenice i kolača s makom, orasima ili pekmezom, dok su torte, napomenula je, došle znatno kasnije.

U pripremama su pomagali i oni koji nisu bili među uzvanicima. Donosili su što su imali kod kuće, a obitelji su znale zapisati tko je što donio. Kad bi u susjedstvu došao red na novu svadbu, pomoć se uzvraćala. Matunci se prisjetila da je takve zapise vodila i njezina svekrva.

– Susjedi koji nisu išli u svatove donosili su jaja, kokoši, maslac, sir i vrhnje da pomognu oko svadbe. Moja je svekrva još zapisivala što je tko donio. Kad bi u toj drugoj kući imali svatove, pomoć bi im se na neki način vratila. Tako je cijelo selo davalo svoj doprinos početku zajedničkog života mladih ljudi – rekla je.

Darovi koji su mladima trebali u kući

Darivanje se, prisjetila se Matunci, drugi dan odvijalo kod mladenke. Djever bi stao nasred sobe, a darivalo se prema mogućnostima. Među darovima su bili svileni rupci, odjeća, ručnici i slike za zid. Mnogo toga izrađivalo se kod kuće, a dukat je, kaže, bio rijetkost.

Mlada je od svoje obitelji uz ruho mogla dobiti i nešto od čega bi poslije imala vlastiti prihod. Ovisno o tome što je kuća imala, dobila bi krmaču, tele, komad zemlje, vinograda ili šume. Matunci je to objasnila na primjeru krmače koju bi mlada dovela u novi dom. Ona je ostajala njezino vlasništvo, a kad bi se oprasila, mlada je mogla prodati prasad i novac zadržati za sebe.

Kad govori o svadbama kakvih se sjeća, Vesna Belošević uz sve pripreme najviše ističe veselje koje je taj događaj donosio selu. Kaže da se oko vjenčanja okupljalo mnogo ljudi i da se ono doživljavalo kao zajednički događaj. Upravo je druženje, dodaje, jedan od razloga zbog kojih u Gudovcu organiziraju Miraz. Odaziv posjetitelja pokazao joj je da ljude još zanima kako je izgledalo ruho, što se nosilo na kolima i uz što se na svadbi plesalo. Za izvedbu pjesama i plesova zahvalila je članovima KUD-a Bjelovar, istaknuvši njihov dugogodišnji rad i trud oko koreografije.

– Truda uvijek treba puno i posla imamo, ali lakše je kad ima volje i kad znamo što želimo postići. Želimo sačuvati kulturnu baštinu i povezati ljude. Nama je najvažnije da se ljudi druže, da dolazimo jedni drugima i da se zajedno veselimo. Kad vidimo koliko je ljudi došlo pogledati kako je nekada izgledao miraz, drago nam je što taj trud daje rezultate – rekla je Vesna Belošević.

Objava teksta sufinancirana je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija

Imate priču ili informaciju?

Želite na neki problem upozoriti ili nekoga istaknuti?

Pošaljite nam poruku.

    Vaši podaci neće biti javno objavljeni niti proslijeđeni trećim stranama.