U Bjelovaru premijerno prikazan dokumentarni film „Pamtimo vas – Kusonje 1991.“

Dokumentarni film „Pamtimo vas – Kusonje 1991.“, autora Marina Sabolovića i Borne Marinića, premijerno je prikazan 25. rujna u Kulturnom i multimedijskom centru Bjelovar. Film donosi priču o stradanju hrvatskih branitelja u Kusonjama u rujnu 1991. godine, a nastao je nakon četverogodišnjeg istraživanja svjedočanstava, dokumentacije i sudskih spisa.

Uz arhivske materijale i razgovore sa sudionicima, dokumentarac sadrži igrane rekonstrukcije događaja. Film je nastao u produkciji Zooma agencije Tibora Javureka, uz sufinanciranje Ministarstva hrvatskih branitelja i Grada Bjelovara.

Borna Marinić rekao je da ga je projektu privukla znatiželja i želja da dozna što se dogodilo u Kusonjama.

– Motivacija je bila primarno znatiželja. Što se dogodilo, još je uvijek vrlo aktualno pitanje. Puno je upitnika, nitko nije preživio u toj kući broj 55. Upravo ta misterioznost oko događaja i puno upitnika privukli su me projektu koji je osmislio Marin, koji je i scenarist. Zaista sam sretan s onime što smo učinili. Mislim da će na puno tih upitnika ovim filmom biti stavljena točka i jako mi je drago zbog toga – rekao je Marinić.

Proizvodnja filma trajala je godinu dana, dok su joj, prema riječima Marina Sabolovića, prethodile četiri godine istraživanja.

– Istraživanje je trajalo četiri godine, od svjedočanstava ljudi i sudionika do sudskih spisa. Gotovo 400 do 500 stranica sudskog spisa koji se nalazi na Županijskom sudu u Osijeku bilo je izvor informacija kako bismo dobili objektivnu priču s kojom možemo ići prema sudionicima. Nakon toga slušali smo njihove priče i krenula je proizvodnja vezana uz uzimanje intervjua. Sve je to trebalo sažeti u sat vremena filma, što je zaista vrlo izazovno, ali vjerujem da smo uspjeli napraviti dobar posao – rekao je Sabolović.

Na pitanje jesu li istraživanjem došli do novih saznanja, Sabolović je govorio i o ograničenjima u utvrđivanju posljednjih trenutaka stradalih branitelja.

– Nažalost, prava istina u konkretnom slučaju vjerojatno se nikada neće znati zato što su svi pripadnici poginuli, nitko se nije uspio izvući. O njihovim posljednjim trenucima možemo samo pretpostavljati kako su izgledali. Sudski spisi govore sasvim različite priče, što je na neki način i logično da se štiti taj ratni zločin koji je učinjen. Ako smo trebali staviti točku na i, možda nismo stavili točku na i, ali i smo napisali. Mislim da smo došli najbliže moguće toj istini jer će se kroz film vidjeti koliko se sugovornici nadopunjuju, sve do konačnog epiloga, a to je pronalazak masovne grobnice – kazao je.

Osvrnuo se i na različite interpretacije događaja te razgovore sa sudionicima.

– Dobro je rečeno u filmu da je previše godina prošlo za različite interpretacije ovog događaja i da je neka institucija u tih 35 godina to trebala odraditi, a nije. Možda će to odraditi dokumentarni film. Mislim da smo okupili sve one meritorne aktere koji su trebali nešto reći. Roditelji i obitelji naučili su živjeti s tim, ali svoju će agoniju, izgleda, prolaziti do kraja života. Mislim da će ih ovaj film ipak možda malo umiriti. I mi smo razmišljali hoćemo li u tako nešto ići. Kroz samu proizvodnju filma bilo je zanimljivih trenutaka i kreativnih sukoba, na neki smo ih način suočili. Ali došli smo do zajedničkog jezika – rekao je Sabolović.

Među sugovornicima je i Stipe Pranjić, tadašnji zapovjednik prvog voda koji je ujedno obnašao dužnost zamjenika zapovjednika satnije. Objasnio je zašto je nakon trideset godina odlučio javno govoriti o Kusonjama.

– Trideset godina prilično je dugo razdoblje, ali za traumu koju smo preživjeli i pohranili u sebi to je kao da svaki dan živimo s time. Htio bih zahvaliti gospodi Saboloviću i Mariniću što su na profesionalan način pristupili toj, usudio bih se reći, najvećoj tragediji našega grada i naše županije u Domovinskom ratu. Kad sudionici šute, narativ je proizvoljan, podložan komentarima i raznim konstrukcijama koje nisu ni približno istini koja se dogodila. Istina je isključivo kod Boga, no postoje činjenice i svjedoci koji mogu nepristrano, sa svojeg stajališta, razine odgovornosti i uloge koju su imali u Domovinskom ratu, prosuditi i svjedočiti o samom događaju – rekao je Pranjić.

Dodao je da je šutio vjerujući da će država osigurati procesuiranje odgovornih za zločin.

– Trideset godina sam šutio jer sam smatrao, a i danas vjerujem, da će hrvatska država, za koju smo bili spremni poginuti, a mnogi moji prijatelji nažalost su i poginuli, voditi računa o tome da se odgovorni za ovaj zločin procesuiraju. Gubitak najdražeg člana obitelji ne može se ničim nadomjestiti, ali ipak da se nađe neki smiraj, neka zadovoljština. Drago mi je da ovaj film pokazuje hrvatskoj javnosti i hrvatskom narodu kako su ginuli najbolji hrvatski sinovi, da nisu bili izmanipulirani. Išli su s čistom ljubavlju i spremnošću da svoj život polože za domovinu i položili su ga – kazao je.

Pranjić je govorio i o protivljenju odluci o odlasku u akciju.

– Bio sam zamjenik zapovjednika i sudjelovao sam na svim sastancima vezanima uz naše operativno djelovanje na tom području. Naša misija, naš borbeni zadatak nije bio te naravi. Zadatak je bio spriječiti prodor neprijatelja u grad Pakrac s položaja koje smo zaposjeli. Niti smo bili opremljeni niti smo poznavali teren, nismo bili u mogućnosti napraviti ono zbog čega smo na kraju i stradali. Izravno sam se suprotstavio odluci da se u to ide. Postrojio sam vojsku i zapovjedio da svi koji imaju obitelj i djecu istupe, da ne idu. Neki su istupili i poslušali, neki nisu. To su bili tako hrabri ljudi – rekao je Pranjić.

Govoreći o životu nakon Kusonja, istaknuo je da je svatko od preživjelih morao pronaći način da nastavi dalje.

– Mi koji smo izišli iz Kusonja i preživjeli Kusonje, Kusonje nikad nije izišlo iz nas. Nitko se svih ovih godina nije upitao kako je nama koji smo to preživjeli, koji smo bili svjedoci masakra i Božjom voljom, ljubavlju i odlukom ostali živi. Svatko od nas morao je naći neki obrambeni mehanizam da nastavi živjeti. Odlučio sam se za vojnu karijeru, usavršavanje i obitelj te potisnuo to da bih mogao funkcionirati. No nakon trideset godina i takvih konstrukcija odlučio sam progovoriti – rekao je.

Pranjić je naveo i da je bio jedini svjedok hrvatske države u procesu u Požegi protiv odgovornih za zločin nad njegovim suborcima. Prema njegovim riječima, optuženi tada nisu bili dostupni hrvatskom pravosuđu, a osuđeni su na maksimalne kazne.

O gubitku oca i odrastanju govorila je Andrea Posarić, koja je u vrijeme njegova stradanja imala sedam godina.

– Kad je tata poginuo, imala sam sedam godina. Dva mjeseca prije napunila sam sedam i to je bio zadnji rođendan koji je proslavio sa mnom. Moja mlađa sestra imala je tri mjeseca. Ovo je već treći film. Imamo dokumentarni film „Priča o zlatnom lančiću“, zatim „Broj 55“ i ovaj koji ću danas prvi put vidjeti. Mogu samo zahvaliti Marinu Saboloviću i Borni Mariniću što su si dali truda i na taj način osigurali da se ne zaboravi naših 18 bjelovarskih branitelja koji su na grozan i mučan način poginuli u Kusonjama 8. rujna 1991. – rekla je Posarić uoči projekcije.

Prisjetila se početka rata, straha i posljednjeg razgovora s ocem.

– Imala sam sedam godina, ali sjećala sam se svega, tog osjećaja početka rata, priprema i straha. Osobno sam tatu molila da ne ide, da odemo i spasimo se, da ne ide u rat. Večer prije odlaska imao je malo duži razgovor sa mnom jer je znao da se neće vratiti. Sjećam se i dan-danas da je vani bio ogroman crveni mjesec. Rekao mi je da se, kad god ubuduće vidim takav mjesec, uvijek sjetim svih hrvatskih branitelja koji su prolili krv braneći našu domovinu. Upravo tim riječima. Imala sam sedam godina i razumjela sam da tata ide u rat i da je velika šansa da se neće vratiti. Danas imam 42 godine i nikad se nisam pomirila s tim. Uvelike je obilježilo tijek mog daljnjeg života – kazala je.

Posarić je govorila i o odnosu prema djeci poginulih branitelja tijekom odrastanja i školovanja.

– Mogu govoriti i kao bivša predsjednica Udruge, koja je razgovarala s kolegama iz gradova iz cijele Hrvatske. Slično smo prolazili. Bili smo nekako krivi i izolirani jer smo djeca poginulih branitelja. Nismo mi krivi što su naši roditelji poginuli, a svi su mislili da imamo nekakve ogromne povlastice, što u praksi većina nije imala. Nama je to izazivalo dodatnu tugu jer bismo sve dali da su naši očevi s nama – rekla je.

Dodala je da bi željela doznati cijelu istinu o očevu stradanju.

– Osobno bih voljela znati cijelu istinu, ali mislim da će trebati još neko vrijeme da se sazna što se dogodilo. Moj tata bio je jedan od sedmorice branitelja nad kojima su se na kraju iživljavali i koje su mučili. Kao dijete razumjela sam da je rat, da se puca i da svatko može poginuti. Da je ubijen metkom, to bih razumjela, ali način na koji je skončao svoj život nije zaslužio. Čitala sam obdukciju i sudski izvještaj, gledala ekshumaciju, vidjela njegovu lubanju i lančiće po kojima je prepoznat. Ni dan-danas ne mogu shvatiti kako je netko to mogao napraviti mom tati i njegovim suborcima – kazala je Posarić.

Nakon bjelovarske premijere autori planiraju projekcije u drugim sredinama, a film namjeravaju ponuditi i Hrvatskoj radioteleviziji.

– U prvom redu nadamo se da će Hrvatska radiotelevizija prepoznati ovaj film, koji ćemo joj ponuditi na otkup. Nakon Bjelovara idemo prvo po Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, a onda i šire. Virovitičko-podravska županija i gradovi u njoj već se interesiraju. Vjerujem da će, kada publika ovdje prepozna film i kada opravdamo njezino povjerenje te se proširi glas o njemu, ići i puno šire – rekao je Marinić.