Nekad su dijelili teren, danas uspomene: Ponovno se okupila generacija nogometaša čazmanskog Borca

Nekad su zbog utakmice ostavljali sijeno, poljoprivredne poslove i druge obaveze, čak i kada bi ih kod kuće zbog toga dočekala svađa. Danas na igralište dolaze gledati unuke, a na susret bivših suigrača ponijeli su stare fotografije. Okupila se generacija nekadašnjih nogometaša čazmanskog Borca, koji su, prema riječima Vladimira Vukovića, prije četrdesetak godina počeli igrati zajedno.

Poticaj za okupljanje došao je nakon tužnog susreta – na sprovodu jednog od njihovih suigrača iz Laminca. Tada su se dogovorili da se ponovno sastanu, provedu vrijeme zajedno i obnove uspomene iz igračkih dana.

– Okupljanje je, nažalost, potaknuo sprovod našeg igrača. Tamo smo se dogovorili da se još malo podružimo dok smo živi, da se vidimo i obnovimo stara sjećanja. Prošlo je četrdeset godina otkako smo počeli – rekao je Vladimir Vuković.

U razgovoru se prisjetio uvjeta u kojima je njegova generacija igrala. Današnje igralište i sadržaje koje koriste nogometaši Čazme tada nisu imali. Nakon utakmica prali su se na mjestu na kojem se napajala stoka, a zimi su znali razbijati i led. Tek su poslije dobili staru svlačionicu, čime su se uvjeti donekle poboljšali.

– Igrali smo u teškim uvjetima. Znali smo razbiti led da bismo se mogli oprati, a poslije je došla jedna stara svlačionica pa nam je bilo malo bolje. Ovo novo igralište nismo doživjeli kao igrači. Ali bili smo borci, zato smo se tako i zvali, jer smo svi bili borci – prisjetio se.

Nisu mu iz sjećanja nestala ni gostovanja na području Siska, Karlovca i Kutine te utakmice u drugim mjestima. Govoreći o tim susretima, opisao je grubu igru i suđenje u kojem se, prema njegovu sjećanju, mnogi prekršaji nisu dosuđivali.

Ipak, najviše je govorio o volji zbog koje su odlazili na treninge i utakmice. Nogomet se uklapao u svakodnevicu ispunjenu poslom i poljoprivrednim obavezama, a nerijetko je imao prednost pred njima.

– Bila je to ljubav, samo ljubav i volja. Ostavljali smo poslove, poljoprivredu, sušenje sijena, sve se ostavljalo i išlo se na nogomet, makar je kod kuće zbog toga bila svađa. Ljubav prema nogometu bila je prevelika. Sve smo radili sa srcem – kazao je Vuković.

Posebno mjesto u sjećanjima te generacije ima trener Luka Papić. Iako su se tijekom godina mijenjali i drugi treneri, Vuković upravo njega izdvaja kao glavnog trenera svoje generacije. Među igračima je, prema vlastitom mišljenju, najboljim smatrao suigrača Vranića, kojeg su zvali Kec.

Bivši igrači danas su uglavnom u sedamdesetim godinama i više ne igraju nogomet. Igralište, međutim, i dalje posjećuju. Ondje prate mlađe naraštaje, a mnogi među njima i vlastite unuke.

– Želja i srce još su tu. Kad gledamo teren, poletjeli bismo po njemu, ali mogućnosti su drukčije. Vodimo unuke i pratimo naš podmladak. Tu se ponovno nađemo i okupljamo – rekao je.

Današnje nogometaše Čazme smatra dobrim dečkima, no vjeruje da se odnos prema igri promijenio. Uspoređujući dvije generacije, istaknuo je da današnji igrači imaju znatno bolje uvjete, od opreme i svlačionica do obroka nakon utakmice. Njegova je generacija, kaže, poslije susreta možda dobila čaj.

– Dečki su u redu, ali nije to više ona ista volja i borba koju smo mi imali. Nekad su odlučivali srce i ljubav. Oni danas imaju dresove, svlačionice, jelo poslije utakmice i sve ostalo, a mi to nismo imali. Druga su vremena – smatra Vuković.

Uz utakmice i treninge, pamti i druženja koja su se nastavljala nakon posljednjeg sučeva zvižduka. Kako kaže, rezultat nije bio razlog za svađe među suigračima: zajedno su ostajali i nakon pobjeda i nakon poraza.

– Pamtim svoje prijatelje, i one kojih više nema. Uvijek smo bili zajedno i nije bilo svađe, bilo da smo izgubili ili pobijedili. Poslije utakmice smo se družili, išli na zabave i to se ne može zaboraviti. Naša mladost bila je jako lijepa – rekao je.

Na ovo su okupljanje, prema Vukovićevim riječima, došli svi živući članovi njihove generacije. Za taj su susret ostavili druge obaveze, a stare fotografije ponovno su otvorile razgovore o zajedničkim igračkim danima.

– Svi koji smo živi iz te generacije došli smo, do jednoga. Među nama su i direktori i ljudi na položajima, ali svi su ostavili svoje obaveze da se sastanemo dok smo još tu. Donijeli su fotografije, drže ih u rukama, gledaju i razgovaraju. Ponovno smo zajedno – kazao je Vuković.