Skriveni talenti čazmanskih umirovljenika ponovno oduševili: Više od stotinu radova dokazalo da za umjetnost nikada nije kasno

Neke životne priče ispisuju se riječima, neke djelima, a neke bojama na platnu. Upravo takve priče ispričane su na trećoj skupnoj izložbi „Umirovljenici svome gradu“, koju je organizirala Matica umirovljenika Čazme. Izložba je i ove godine pokazala kako odlazak u mirovinu za mnoge ne znači kraj stvaralaštva, nego upravo suprotno – vrijeme kada talenti, godinama skriveni zbog posla, obiteljskih obveza i svakodnevnog života, napokon dobiju priliku izaći pred javnost.

Tijekom tri dana izložbu je razgledalo više od stotinu posjetitelja, a malo tko je ostao ravnodušan pred gotovo stotinu izloženih radova. Pejzaži, mrtve prirode, prikazi životinja, cvijeća i motiva iz svakodnevice svjedočili su ne samo o umjetničkoj vještini autora, nego i o njihovim životnim iskustvima, strpljenju i ljubavi prema stvaranju.

Na ovogodišnjoj izložbi svoje je radove predstavilo 13 autora s područja Grada Čazme, među kojima su i oni kojima je životni put donio novu adresu u drugim dijelovima Hrvatske, ali ne i zaborav rodnog kraja. Čazmi se rado vraćaju, a sudjelovanje na ovoj izložbi za njih predstavlja priliku da ponovno budu dio zajednice kojoj pripadaju.

Posebnu vrijednost ovogodišnjoj izložbi dalo je i nekoliko autora koji su se po prvi put odlučili javno predstaviti. Nakon godina stvaranja u tišini vlastitih domova, skupili su hrabrost pokazati svoje radove sugrađanima.

Tradicija suradnje s drugim udrugama umirovljenika nastavljena je i ove godine pa je gošća izložbe bila Darinka Uzel, članica Udruge umirovljenika Petrokemija Kutina.

Svoje radove izložili su: Agneza Anić, Anka Malnar, Božica Stanko, Danica Vukelić, Dubravko Dlesk, Gordana Berković, Ivanka Hajduković, Kata Hrdoman, Ljerko Franješ, Nedeljka Baćani, Stanko Grčić, Štefanja Novosel Starčević i Zdenka Kalaj.

Više od izložbe – mjesto gdje ljudi otkrivaju sami sebe

Predsjednik Matice umirovljenika Čazme Franjo Jagatić, začetnik ove lijepe priče, ističe kako je najteži dio bio upravo na početku – pronaći ljude koji stvaraju, a nikada o tome nisu govorili.

– Prve godine bilo je najteže. Nismo ni znali koliko talentiranih ljudi živi među nama. Trebalo ih je pronaći, razgovarati s njima i nagovoriti ih da svoje radove pokažu javnosti. Danas je to ipak lakše jer oni koji su već izlagali vide da je to bio dobar potez, a svake godine javljaju se i novi autori koji odluče otkriti svoj kreativni rad. Mislim da smo postavili dobre temelje za nastavak ove priče – rekao je Jagatić.

Dodaje kako ovakve aktivnosti pokazuju da udruga umirovljenika može biti mnogo više od mjesta okupljanja za druženje, ples ili sport.

– Želimo ponuditi različite sadržaje kako bi se naši članovi osjećali korisnima i aktivnima u zajednici. Umjetnost je jedan od načina da čovjek izrazi sebe, ali i da pokaže koliko iskustva i znanja nosi kroz život. Vjerujem da smo po ovakvoj izložbi jedinstveni u našoj županiji – istaknuo je.

Posebno ga veseli kada otkrije autore za koje gotovo nitko nije znao.

– Dogodi se da nekoliko kuća od vas živi osoba koja godinama slika, a da to nitko ne zna. Takva otkrića zapravo su najveća vrijednost ove izložbe – kaže Jagatić.

Pedeset godina pauze, pa povratak kistu

Među autorima koji su i ove godine privukli pozornost posjetitelja bila je Anka Malnar, koja se nakon prošlogodišnjeg prvog predstavljanja ponovno predstavila svojim radovima. Iza njezinih slika krije se životna priča o talentu koji je desetljećima čekao svoj povratak. Ljubav prema slikanju rodila se još u djetinjstvu, a nakon završetka osnovne škole željela je upisati školu likovne umjetnosti. No tadašnje okolnosti nisu joj išle na ruku pa je život krenuo drugim putem. Posao, obitelj i svakodnevne obveze potisnuli su kistove i boje, koji su gotovo pola stoljeća ostali po strani. Tek na nagovor unuke prije dvije ili tri godine ponovno je uzela kist u ruke.

– Slikati sam počela još kao dijete i to me pratilo od najranijih dana. Kasnije je došao posao, obitelj i sve ono što život nosi pa sam potpuno prestala slikati. Prošlo je gotovo pedeset godina prije nego što sam ponovno uzela kist u ruke. Da nije bilo moje unuke, koja me nagovorila da ponovno pokušam, vjerojatno nikada više ne bih slikala – ispričala je Anka.

Danas joj je slikanje postalo omiljeni način opuštanja.

– To me najviše opušta. Dok slikam, zaboravim na sve drugo i jednostavno uživam. Najviše volim prirodu, pejzaže i životinje, zapravo sve ono što me okružuje. Inspiraciju pronalazim u svakodnevnim prizorima i svaki novi rad za mene je jedno posebno zadovoljstvo – kaže.

Slikanje kao lijek nakon teških dana

Sličnu životnu priču ima i Dubravko Dlesk, kojemu je slikanje životni pratitelj još od najranijeg djetinjstva.

Prve crteže stvarao je još kao dječak, a kasnije ga je život odveo u veterinarsku struku. Iako je posao bio zahtjevan i često stresan, umjetnost nikada nije napustio.

– Slikam praktički cijeli život. Još u osnovnoj školi imao sam dovoljno radova za izložbu, a kasnije sam nastavio koliko god sam mogao. Veterinarski posao zna biti vrlo težak i zahtjevan pa sam nakon napornog dana često uzimao papir i boje. To mi je bio najbolji način da se smirim i zaboravim sve što se tijekom dana događalo – rekao je Dlesk.

Njegova najveća inspiracija je priroda, ali ideje ponekad dolaze na sasvim neobične načine.

– Priroda mi je uvijek najdraži motiv, ali zna se dogoditi da mi neka slika jednostavno dođe u san. Tada drugi dan pokušam naslikati upravo ono što sam zamislio. Puno sam slika tijekom godina poklonio prijateljima i poznanicima, a mnogi nisu ni znali da slikam. Prošle godine Franjo je doznao za moje radove, pozvao me na izložbu i tako je zapravo počela moja priča s javnim izlaganjem. Ako se jednog dana ukaže prilika za samostalnu izložbu, sigurno je ne bih odbio – rekao je.

Poticaj drugima da pokažu ono što stvaraju

Izložbu je otvorila gradonačelnica Valentina Čanađija, koja nije skrivala zadovoljstvo kvalitetom izloženih radova.

Istaknula je kako ju i ove godine iznova iznenađuje razina umjetničkog stvaralaštva koje nastaje među čazmanskim umirovljenicima.

– Drago mi je što možemo svjedočiti vašem stvaralaštvu. Nadam se da će ova izložba potaknuti i druge koji možda kod kuće imaju svoje slike, ali još nisu skupili hrabrost pokazati ih javnosti. Vjerujem da ćemo iduće godine imati još više autora i još više radova – poručila je.

Dokaz da kreativnost nema godine

Izložba „Umirovljenici svome gradu“ već je u samo tri godine prerasla u mnogo više od običnog predstavljanja slika. Postala je mjesto susreta, ohrabrenja i novih početaka. Mjesto na kojem ljudi, nakon desetljeća rada i obiteljskih obveza, napokon pronađu vrijeme za ono što su možda cijeli život nosili u sebi.

Možda upravo u tome leži njezina najveća vrijednost. Ne u broju izloženih radova ni broju posjetitelja, nego u činjenici da iza svakog platna stoji jedna životna priča – priča o neostvarenim mladenačkim željama, o talentima koji su godinama čekali svoju priliku i o ljudima koji su dokazali da za stvaranje, učenje i ostvarenje vlastitih snova nikada nije kasno.

Sudeći prema interesu autora i posjetitelja, ova čazmanska izložba polako postaje jedna od onih lijepih kulturnih tradicija koje iz godine u godinu ne okupljaju samo umjetnike, nego i cijelu zajednicu. Ona podsjeća da se vrijednost jednog grada ne mjeri samo njegovim ulicama i zgradama, nego i ljudima koji u njemu žive – njihovim pričama, talentima i spremnošću da ih podijele s drugima.

Objava teksta sufinancirana je sredstvima Fonda za poticanje raznovrsnosti i pluralizma elektroničkih medija