Kreativnost kao način života: Milkica Crkvenac iz Male Trnovitice kroz cvijeće, pisanice i poeziju stvara vlastiti izričaj

U maloj sredini, izvan institucionalnih okvira i organiziranih umjetničkih scena, kreativni rad često nastaje iz osobne potrebe. Kod Milkice Crkvenac ta potreba prerasla je u kontinuiran rad koji danas obuhvaća izradu cvijeća od krep papira, unikatnih pisanica i pisanje poezije, a u posljednje tri godine rezultirao je sudjelovanjem na desecima izložbi diljem Hrvatske.

Milkica Crkvenac živi u Maloj Trnovitici, udata je i majka troje djece, a kreativnim radom počela se intenzivnije baviti prije tri godine. U tom je razdoblju sudjelovala na brojnim izložbama, dok joj stvaranje, kako ističe, predstavlja važan oblik opuštanja i način nošenja sa zdravstvenim problemima. Kreativnost je s vremenom prerasla u njezinu svakodnevicu i postala važan dio života.

U njezinu slučaju kreativnost nije došla kao nastavak ranijih interesa, nego kao potpuno novo područje koje je otkrila relativno kasno. Prije toga, kako sama navodi, bavila se sasvim drugačijim poslovima i obvezama.

– Ja to nikad prije nisam radila. Nisam znala ni pisati ni izrađivati cvijeće. Bavila sam se drugim stvarima, vodila sam OPG, radila oko životinja, brinula o obitelji i vozila dijete na terapije. Zdravstveni problemi obilježili su veliki dio života i tražila sam nešto što će me smiriti i zaokupiti – govori.

Ključni trenutak dogodio se spontano, bez planiranja ili prethodnog iskustva.

– Nisam nigdje prije vidjela to cvijeće. Volim cvijeće oduvijek, i moja majka ga voli pa smo tu slične. Jedno proljeće gledala sam kroz prozor kako cvatu šafrani i drugo cvijeće i tada sam dobila ideju da probam s papirom. Malo sam pogledala na YouTube kako se radi i krenula. Prije toga sam radila cvijeće od običnog papira iz blokića, ali ovo je bilo nešto novo – prisjeća se.

Prvi izlazak pred publiku dogodio se ubrzo nakon toga, na izložbi u Kladarama, gdje je željela pokazati svoj rad u cjelini.

– Prijavila sam se na izložbu Pisanica u Kladare. To mi je bila prva izložba gdje sam izložila i cvijeće i pisanice. Htjela sam da se vidi prvenstveno moje cvijeće, ali na toj izložbi morate donijeti i pisanice. Napravila sam jednu instalaciju s drvetom, pticama i jajima u gnijezdu, dolje sam stavila šafrane i visibabe. Sve sam osmislila kao cjelinu – opisuje.

Od tog trenutka njezin se rad intenzivirao. U tri godine sudjelovala je na oko 70 izložbi, često kao jedina predstavnica svoje općine i županije.

– Gdje god dođem na izložbe, predstavljam svoju općinu i našu županiju, Bjelovarsko-bilogorsku. Bila sam na sedamdesetak izložbi u tri godine. Bila sam i na Festivalu cvijeća u Visokom, to organizira udruga iz Mađareva. To je jedinstven festival takvog cvijeća, dolaze udruge iz Hrvatske, Slovenije i pojedinci, a ja sam bila jedina iz naše županije – kaže.

Iako interes publike postoji, sama tehnika izrade cvijeća od krep papira danas je rijetka, osobito u njezinu kraju.

– Jako malo ljudi to radi. Kod nas toga gotovo da i nema, dok recimo u Podravini ili Varaždinskoj županiji gotovo svako selo ima udrugu i puno više se radi. Kod nas, nažalost, nema toliko izložbi ni interesa. Imala sam i radionice, ljudi se zainteresiraju, ali to nije nešto što se lako prodaje – objašnjava.

Naglašava i da joj prodaja nije primarni cilj, nego stvaranje i sudjelovanje na izložbama.

– Ja sam puno toga podijelila. Za svaku izložbu volim napraviti nešto novo, svaka izložba mi je posebna. Ne nosim iste radove, uvijek napravim novu instalaciju. Meni je bitno stvarati i pokazati što radim – dodaje.

Posebnost njezina rada je u načinu izrade – bez šablona i preciznih mjerenja.

– Radim cvijeće identično pravom. Važno mi je da znam kako pravo izgleda, a onda radim iz glave. Ništa ne mjerim, sve radim odoka. Ljudi često ne vjeruju da je to od papira. Pitaju je li pravo cvijeće, jer izgleda uvjerljivo – kaže.

Uz cvijeće, razvila je i vlastiti način ukrašavanja pisanica, kombinirajući različite materijale.

– Radim sa špagom, ali i s papirom, kombiniram tehnike. To sam sama razvila. Ne nosim samo pisanice nego radim cijele instalacije – drvo, životinje, ptice, gnijezda. Koristim i prirodne materijale, češere, vunu. Sve pokušavam povezati u jednu priču – objašnjava.

Osim likovnog izražavanja, važan dio njezina rada postala je i poezija, koja je nastala iz osobne potrebe za komunikacijom.

– Meni fali komunikacije. Djeca su odrasla i zaposlena, muž je profesionalni vozač i često je na putu. Ja sam društvena i onda sam počela pisati na Facebooku. Svaki dan napišem nešto u rimi, to mi je psihoterapija. Nikad prije nisam pisala, ali sada je to dio moje svakodnevice – govori.

Pisanje joj je postalo rutina, ali i način bilježenja svakodnevnih iskustava.

– Svako jutro uz kavu uzmem mobitel i napišem objavu. Pišem ono što osjećam u tom trenutku. Jučer sam bila kod mame u domu i pisala sam o tome. Ona je nepokretna i smještena je u domu, ali volim dolaziti i razgovarati i s drugim korisnicima – dodaje.

Svoj rad nastoji približiti i drugima, osobito starijima, kroz izložbe i susrete u domovima.

– Imala sam promociju pjesama za Dan žena u domu u Bjelovaru, čitala sam svoje pjesme i izložila cvijeće. Podijelila sam svima po jedan cvijet i bili su oduševljeni. Isto sam napravila i u domu u Gudovcu gdje je moja mama. Ljudi su to jako lijepo prihvatili i žele da opet dođem – kaže.

U njezinu radu nema ponavljanja ni serijske proizvodnje. Svaka izložba donosi novu ideju i novu izvedbu, a kreativni proces ostaje osoban i neposredan.

U vremenu u kojem se tradicionalne vještine sve rjeđe prenose, njezin primjer pokazuje kako se osobna inicijativa i kreativnost mogu pretvoriti u kontinuirani rad i prisutnost na kulturnoj sceni.