Dok je većina Hrvatske prve sate 2026. godine dočekala u toplini domova ili na gradskim trgovima, skupina bjelovarskih planinara, njih devetoro, novu je godinu pozdravila visoko iznad svega. Na krovu Hrvatske, na vrhu Dinare, u tišini planine i pod otvorenim nebom, članice i članovi HPD-a Bilogora ispisali su jednu od onih priča koje se pamte cijeli život. Uz osmijehe, noge umorne od uspona i vjernog četveronožnog suputnika Oskara, border collieja koji nije odstupao ni koraka, Nova godina započela je ondje gdje se diše punim plućima, a srce je veliko kao kuća. Na Sinjalu, na 1831 metara nadmorske visine. O ovom nezaboravnom podvigu razgovarali smo s dvojicom bjelovarskih planinara, Ivanom Horvatom i Milanom Ratnikom, koji su nam pojasnili sve, od ideje do samog osvajanja Dinare.
‒ Kao članovi HPD-a Bilogora koje broji 560 članova, a postoji već 102 godine i aktivno je tijekom cijele godine te upravo izletima obilježavamo neke važne planinarske obljetnice, tako se rodila ideja da u 2026. zakoračimo na vrhu Hrvatske. Zimski uspon na Dinaru bio je glavni motivator te se ubrzo sakupila ekipa koja bi išla. Tako smo započeli s pripremama ‒ pojašnjava Ivan.
Uspon je uz kratki odmor trajao pet sati
Milan nas je upoznao na što se posebno pazilo: ‒ Ideja je tu, odredište je odabrano. E, sad, što treba ponijeti sa sobom, kako se odjenuti? Znamo da se radi o zimskom usponu te se u samom početku očekuju i takvi vremenski uvjeti. No, nas su veliki vremenski ekstremi ipak zaobišli. Uz standardnu kutiju prve pomoći koja je uvijek uz nas, trebalo je ponijeti odjeću za slojevito oblačenje, ali i udobne gojzerice koje su temelj svega. Ako se radi o snijegu tu su potrebne i dereze za planinarenje. Važno se dobro organizirati i ponesti sve što je potrebno jer na planini se nema gdje uzeti ako nešto nedostaje ‒ objašnjava Milan pripreme i dodaje kako su planina i vremenske prilike ipak bile naklonjene ‒ Ovo što smo mi imali na Dinari, imali smo određenu sreću. Da, bili su zimski uvjeti, ali su bili blagi, lagani zimski uvjeti i to nam je znatno olakšalo uspon.
Ivan nam je pojasnio kako je cijeli uspon, od početka staze do vrha, trajao oko pet sati, uključujući i približno 45 minuta pauze u Planinarskom skloništu Zlatko Prgin.
‒ Išli smo takozvanom „jogurt“ stazom, koja je taj naziv dobila jer su je nekada planinari označavali čašicama jogurta koje su i danas ondje, već srasle s biljkama. Sama staza inače je odlično markirana, a dodatna prednost bila je što smo se istim putem kojim smo se uspinjali kasnije i vraćali ‒ pojašnjava Ivan.
Baza cijele ekipe bila je u Kninu, gdje su planinari i noćili. Prvotni plan bio je smještaj u Planinarskoj kući Brezovac, no ona tijekom prosinca ne radi. Članovi HPD-a Bilogora zahvaljuju Gradu Bjelovaru koji im je ustupio kombi vozilo, čime je znatno olakšan prijevoz i smanjeni troškovi puta.
‒ Jedna članica naše ekipe tijekom cijelog je uspona bila u kombiju ispod staze, spremna u svakom trenutku uskočiti i pomoći ako bi zatrebalo. Sve smo unaprijed isplanirali i dobro posložili jer samo se tako rizik može svesti na najmanju moguću mjeru ‒ govori Ivan te dodaje kako je najveća nagrada za sav uloženi trud bila upravo činjenica da su prvi dan nove godine dočekali na vrhu Hrvatske.
Savjeti za sve koji žele planinariti
Razgovarajući s planinarima, zamolili smo ih da podijele savjete za sve one koji se još nisu okušali u planinarenju – što je važno i na što treba posebno obratiti pozornost.
‒ Naša županija nema velike vrhove. Tu su Bilogora, Moslavačka gora i Papuk, ali to ne znači da se u planinu smije ići nepripremljen. Najvažnije je prije polaska obavijestiti nekoga kamo idete i okvirno vrijeme povratka. Ako se do tada ne javite, pomoć može krenuti na vrijeme. Važno je ponijeti dovoljno vode – barem jednu bočicu od pola litre, ali i još jednu za „zlatnu rezervu“. Dobro je imati i nešto hrane, poput mesnog nareska ili nečeg slatkog, kako biste tijekom odmora nadoknadili energiju. Mobitel treba biti napunjen, a treba računati i na to da na nekim dijelovima uopće nema signala, što je posebno izraženo na Papuku ‒ govori nam Milan.
Nakon godina rekreativnog planinarenja u vlastitom aranžmanu, Milan se odlučio pridružiti HPD-u Bilogora s kojima planinari već nekoliko godina.
‒ Prošli smo zajedno puno toga i mogu reći da je ekipa odlična. Uz njih sam puno naučio, ali ono najvažnije je da se svi na kraju sretno vratimo svojim domovima. Planina će uvijek biti tu, a mi smo ti koji se moramo prilagoditi vremenskim uvjetima i svemu što nas može iznenaditi. Zato je važno da početnici poštuju planinu, prate vremensku prognozu, nabave dobru opremu, odjeću i obuću – koja danas više i nije tako nedostupna – te da imaju dovoljno kondicije kako bi sve prošlo u najboljem redu ‒ zaključuje Milan. Na njegove se riječi nadovezuje i Ivan:
‒ Prilikom odlaska u planinu treba računati na mogućnost susreta s divljim životinjama, gubitak orijentacije ili, u zimskim uvjetima, pothlađivanje. Sve to zahtijeva dodatni oprez ‒ ističe Ivan i pokazuje na Oskara, border collieja koji je s bjelovarskim planinarima osvojio
Dinaru. Oskar je star godinu i pol te se trenutačno trenira za potražnog psa. Ovaj planinarski podvig dobro mu je došao za stjecanje kondicije i navikavanje na zahtjevne terene, jer će mu upravo ovakvi nepristupačni predjeli, nakon dobivanja licence, biti dio svakodnevnog posla u akcijama spašavanja i potrage.
Vrijedan rad HPD-a Bilogora koje i ove godine očekuju brojni izleti
Pred članovima HPD Bilogora ponovno je vrlo aktivna godina. Već su prve nedjelje odradili planinarsku šetnju od šume Lug do Planinarskog doma Kamenitovac. Ova šetnja se održava svake prve nedjelje u mjesecu i vrlo je dobro posjećena. Što se tiče planina i vrhova za osvajanje, bit će ih od Austrije, Slovenije do Bosne i Hercegovine te naravno Hrvatske.
‒ Kao društvo smo vrlo složni i međusobno si pomažemo i dogovaramo službene izlete, ali se neki od naših članova dogovore i za neformalne izlete, odnosno u privatnom aranžmanu. Sve to pomaže da steknemo još novih iskustava i da zajedno s našom predsjednicom Verom Pauška doprinosimo radu i prepoznatljivosti našeg društva ‒ zaključuje Ivan.
Dok su se u polako gasile posljednje lampice proslave novogodišnje noći, na krovu Hrvatske svanuo je prvi dan 2026. uz tišinu, pogled koji oduzima dah i osjećaj da se godina ne može započeti ljepše. Uspon na Dinaru za bjelovarske planinare nije bio samo fizički izazov, nego potvrda da se uz dobru pripremu, zajedništvo i poštovanje prirode mogu ostvariti i naizgled daleki ciljevi. Planina, kažu, uvijek ostaje ista, a mijenjamo se mi, bogatiji za još jedno iskustvo koje se ne mjeri metrima visine, nego snagom doživljaja. Slaven Klobučar/Fotografije: Ivan Horvat, Milan Ratnik, Mihaela Mateković, Vesna Veličan
