Marija i Josip Golubić iz Starog Štefanja 9. siječnja obilježit će 60 godina braka. Šest desetljeća zajedničkog života iza njih je put ispunjen svakodnevnim obvezama, obiteljskim događajima, radom, odgojem djece i, kako sam Josip kaže, „svim onim što život nosi, dobrim i manje dobrim“. Njihova priča nije iznimka, ali jest svjedočanstvo vremena u kojem su se odnosi gradili sporije, a odluke donosile s uvjerenjem da brak nije privremena stanica.
Upoznali su se vrlo mladi. – Upoznali smo se kad je supruga išla u osmi razred, prisjeća se Josip. Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1963. godine. – Onda sam otišao u vojsku kada sam se vratio tada smo se vjenčali. Sve je bilo dogovoreno još prije vojske, a supruga me čekala da se vratim.
Kad su stupili u brak, Josip je imao 21 godinu, a Marija 17. Na pitanje kako je znao da je ona prava, odgovara jednostavno: – Kad ste mladi i kad se zagledate, da ne kažem zaljubite, a mi smo se zaljubili jedan u drugo, znate da je to pravo.
Vjenčanje pamti kao poseban događaj, drugačiji od današnjih. – Bila je velika zima, snijeg. Nije bilo auta, nije bilo autobusa, govori Josip. Svatovi su se u Staro Štefanje vozili zapregama i saonicama. – Svi su išli u kolima. Konji su bili lijepo uređeni, dotjerani i oni su predvodili svatove. Uspoređujući s današnjim svadbama, kratko zaključuje: – Danas idu auti, sviraju, kolona u nedogled i to prođe.
Šezdeset godina braka, naravno, nije prošlo bez nesuglasica. – Razmirica je bilo, kao i kod svih, kaže otvoreno, ali smo se razumjeli. Prešli bismo preko toga i idemo dalje. Nekad sam ja šutio i otišao, nekad je ona šutjela. Za pola sata ili sat sve je bilo u redu. Idemo dalje.
Promatrajući današnje brakove, Josip primjećuje velike promjene. – Kad sam se ja ženio, u selu je bilo više od sto kuća i nije bilo nijednog razvedenog para. Danas ima puno manje kuća, a razvedenih ima, kaže i dodaje da je razlog u tome što se ljudi manje slušaju. – Nitko neće popustiti, svi žele biti prvi. A ne može nitko stalno biti prvi.
Ponosan je na obitelj koju su Marija i on izgradili. Imaju sina i kćer, dvoje unuka i dvije unuke. – Ponosan sam na sve njih. Sin i kćer rade, svaki svoj posao, gdje su se zaposlili i vjerujem da će tamo raditi do mirovine. Imaju krasne obitelji. Nisam čuo primjedbe ni na jednog ni na drugog, dodaje.
Posebno ističe i unuke koje su završile fakultete i danas rade. Unuci, sinovi njihova sina, još su mali i danas su im najveće veselje, a razgovori o vrtiću, školi i svakodnevnim obvezama postali su dio njihove obiteljske rutine.
Na pitanje bi li, s današnje distance, sve ponovio, Josip odgovara bez zadrške: – Sve bih ponovio!
Prisjeća se mladosti, društvenog života i vremena kada su se mladi družili drukčije. – Bio sam predsjednik omladinske organizacije, bilo nas je petnaestak. Radili smo zabave po selima, plesalo se. Danas toga nema. Danas su kafići i to je to.
Priča Marije i Josipa Golubić ne nudi recepte niti velike poruke. Ona jednostavno pokazuje kako izgleda zajednički život koji traje, oslonjen na dogovor, strpljenje i spremnost da se ide dalje – zajedno.
