Martinje u Martincu: Crkva svetog Martina i uspomene na vrijeme kad je selo živjelo punim životom

Na dan svetog Martina, zaštitnika vinara i jednog od najpoznatijih kršćanskih svetaca, u prigradskom naselju Martinac kod Čazme ime i značenje blagdana imaju posebno mjesto. Selo, koje danas broji jedva pedesetak stanovnika, nosi ime po svom svecu, a u njegovu središtu stoji crkva svetog Martina – spomenik nulte kategorije i jedna od najstarijih sakralnih građevina na području Čazme.

Stariji se rado prisjećaju vremena kada je Martinac bio pun života, djece i vinograda, a Martinje blagdan koji se čekao s veseljem i dobrom kapljicom. U svakoj se kući pekla guska ili raca, a mošt se „krstio“ u vino uz pjesmu i druženje.
– Uvijek se znalo kod koga se okuplja, tko je s kim bio dobar, to je bilo pravo zajedništvo, a obavezno se išlo i na misu – govore stanovnici. Danas se tradicija održala samo djelomično – misa će se služiti u nedjelju.

Mještani ističu da je njihova crkva starija od čazmanske te da je jedinstvena po tome što u unutrašnjosti ima kip Svetog Martina koji drži gusku, a ne sliku sveca.
– To je jedina crkva svetog Martina u široj okolici koja ima kip u punoj veličini, star i vrijedan – ponosno pričaju. No ponos prate i brige. Zub vremena ostavio je tragove – vlaga je ušla u zidove, a građevina, zaštićeni spomenik nulte kategorije, ne smije se obnavljati bez posebnih dozvola. – Bojimo se da se bude počela urušavati, a mi ne smijemo ništa na njoj raditi. Ipak, volje bi bilo, i ljudi koji su odavde otišli rado bi pomogli – kažu stanovnici sela.

Selo koje je 1931. godine imalo više od pet stotina stanovnika danas jedva doseže pedesetak duša. Anegdota iz tih davnih godina i dalje se prepričava: putnik-trgovac koji se, prolazeći Moslavinom, izgubio i neprestano vraćao pred crkvu u Martincu, naposljetku je uzviknuo – „Kakvo je to selo koje ima čak devet crkava!“ Priča slikovito opisuje koliko je to mjesto nekad bilo živo i prepoznatljivo.

Martinac je nekad imao i školu, zatvorenu 1982. godine. S njezinim zatvaranjem, prisjećaju se mještani, „kao da se sve raspalo“. Danas u selu živi tek dvoje školske djece, no nada postoji. Nekoliko se obitelji doselilo, obnavljaju stare kuće i planiraju ostati te zasnovati život u miru i zelenilu.
– Imamo povratnike, ima i vikendaša. Ljudi koji su odrasli ovdje vraćaju se, makar vikendom. Sade drveće, uređuju okućnice. Da ne planiraju dolaziti, ne bi sadili – kaže jedna sugovornica, uvjerena da selo neće nestati.

U selu postoji osnovna infrastruktura – voda, plin i struja – no ono što nedostaje jest društveni prostor.
– Dom nam fali. Počela je obnova, pa stala, a nama bi to puno značilo. I u tom derutnom domu smo prošle godine dočekali Novu godinu, bilo nas je šesnaest i bilo nam je fantastično – kažu mještani. Za starije stanovnike najveći je problem udaljenost od grada. – Nije svatko pokretan, a do Čazme se teško dođe bez automobila. Trebamo ići u ljekarnu i kod liječnika, a ako nemamo auto, to je problem. Autobusnih linija ima jako malo – napominju.

Martinac i dalje čuva duh svoga zaštitnika. S tek nekoliko desetaka stanovnika, crkvom koja čeka obnovu i sjećanjima na vrijeme kad se živjelo drukčije, selo opstaje zahvaljujući ljudima koji u njemu i dalje vide svoj dom. Blagdan svetog Martina za njih nije samo tradicija, nego i podsjetnik na vrijeme kad je selo imalo svoje vinare, pjesmu i mnogo više glasova nego danas.