Paula Kos mlada je Bjelovarčanka koja se uz redovan posao bavi i onim kreativnim. Naime, Paula je školovana umjetnica, a ispričala nam je da ju je kreativni svijet obilježio još od malih nogu.
– Dok sam još bila mala i u nižim razredima osnovne, govorila sam da ne želim ići u škole gdje se računa ili piše. To me ne zanima, ja hoću ići negdje gdje se crta. I moji su uvijek govorili da to ne postoji. I tako sam ja to pustila, međutim, došao je sedmi razred gdje sam počela razmišljati o tome u koju ću srednju. Išla sam vidjeti što se nudi u Zagrebu i onda sam otkrila srednju školu primijenjene umjetnosti i dizajna – prisjeća se Paula. Unatoč strahu od velike konkurencije, roditelji su joj pristali ispuniti želju i pustiti je na prijemni. Paula je bila na prvoj trećini liste i primili su je u školu.
– Roditeljima je bilo malo frka jer sam imala 15 godina i trebala sam otići u drugi grad, daleko od njih. Ali, ja sam bila jako ustrajna u tome i osjećala sam snažnu potrebu da budem samostalna, da budem samoživa. To je prilično dobro prošlo i tamo sam išla na odjel fotodizajna, iako sam imala odlične ocjene na prvoj godini pa sam mogla ići na bilo koji od devet odjela. Mogla sam ići i na slikarstvo i na grafiku, ali nisam imala dovoljno samopozdanja i otišla sam na fotografiju jer me tad to najviše zanimalo. Tamo sam naučila dijelove oko fotografije, tehnike i programa – govori nam Paula. Nakon srednje, odlučila je da više ne želi biti u Zagrebu pa je upisala fakultet u Rijeci.
– Opet sam mogla birati između kiparstva, slikarstva i grafičkog dizajna. Odabrala sam grafički dizajn jer sam razmišljala da ću tako lakše naći posao, da je to više sad traženo, da su kiparstvo i slikarstvo pretradicionalni, prezastarjeli ili možda previše prepreka donose u zapošljavanju. Završila sam tri godine grafičkog dizajna za prvostupnika. Međutim, u tom procesu sam shvatila da ne volim grafički dizajn, ali čovjek ne zna dok ne proba – smije se Paula te objašnjava kako joj se nije svidjelo toliko rada na računalu jer više voli raditi s rukama, pravim bojama, pigmentima i slično. Spletom okolnosti, dobila je ponudu za posao u administraciji, što je prihvatila kako bi imala siguran posao i plaću, no uz čvrstu odluku kako će nastaviti i s kreativnim radom. Još od srednje škole ljudi su je znali tražiti da im nešto naslika, što se nastavilo sve do danas, kad Paula razmišlja o otvaranju vlastitog obrta za koji trenutno stvara fond radova. Njen potpis je SOATU, što je akronim na engleskom jeziku – Spread Optimism Always, Transform the Universe.
– Moja glavna filozofija u kreativi je da ako već radim nešto iz ničega, idem iz prazna papira ili platna, napraviti nešto pozitivno, napucano vedrim bojama. Najviše volim da to bude apstraktno, jer volim da gledatelj sam dovrši priču, da ga asocira na nešto, da služi kao ogledalo i da promatrač spozna nešto o samom sebi u odnosu na to na što ga slika asocira. Moja interpretacija radova je uvijek podsjećanje i pozivanje na neke pozitivne aspekte u životu – ističe Paula. Kad je radila slike za prijatelje i poznanike, najčešće je radila radove prema fotografijama, poput portreta kućnih ljubimaca. Otkrila nam je kako se najugodnije osjeća kad slika na formatu 80×80, ali i kako zbog znatiželje često pronalazi nove tehnike.
– Ne mogu odoljeti novim medijima, ali primarno i ono što mislim da sam najviše savladala su akrilne boje, s time da u zadnje vrijeme dosta to kombiniram sa strukturalnom pastom. Ona izlazi u prostor, daje teksturu, trodimenzionalnost i uvijek je zanimljiva ljudima. Obožavam raditi s njom, jako je zabavno – kaže Paula te dodaje kako se ta pasta može i ne mora bojati pa je ona uglavnom ostavlja bijelu. Slikanje s tom pastom traje nešto duže zbog vremena potrebnog za sušenje. Od drugih zahtjevnih tehnika s kojima se dosad susrela, ističe i oslikavanje zidova. Dosad je radila na zidovima u dvjema dječjim sobama – u jednoj je slikala džunglu, a u drugoj farmu sa životinjama. Ističe kako bi rado voljela češće raditi na takvim projektima.
– Ilustracije za djecu su uvijek nešto što je napucano pozitivom, optimizmom i vedrinom, tako da se to slaže s mojom filozofijom i porukom – naglašava te dodaje da, premda postoje lijepe tapete, vjeruje kako ljudi mogu osjetiti da je netko dao svoju energiju u sliku. Zanimalo nas je ima li razlike u njenom radu dok je tek otkrivala razne tehnike slikanja i danas.
– Definitivno ima razlike. Mislim da svi prolaze kroz taj proces da se traže, da rade nešto po uzoru na nekog drugog umjetnika dok ne pronađu neki svoj jezik. Možda će zvučati malo smiješno, ali većina mojih ideja koje ja smatram autentičnima mi jednostavno bljesnu pred očima. Jednako kako nam neka ideja u tekstovnom smislu padne na pamet, tako meni neka slika padne na pamet. Često mi se to dogodi u kupaonici, kao da mi je u umivaoniku bunar ideja – smije se Paula te dodaje kako takve ideje onda mora brzo skicirati kako ih ne bi zaboravila. Tijekom svog dugogodišnjeg kreativnog rada pokušavala je slikati nešto reprezentativno, ali i radove s mnoštvom sitnih detalja koji iziskuju puno strpljenja. Takve je radove zvala detaljiše iluziše, a obično ih je radila tintom.
– Sad mi je teško raditi bez boje jer mi je boja primarni vizualni potpis, a najviše sam se pronašla u geometrijskoj apstrakciji. U kolekciji Inner Guardians na kojoj radim već više od dvije godine smatram svaku sliku entitetom, živim bićem koje predstavlja određeni aspekt življenja – navodi. Neki od njih su Kraljica Znatiželje, Car Plesa te Vladarica Čuda koja nas podsjeća da u najobičnijem svakodnevnom danu možemo doživjeti neko čudo, neku lijepu sitnicu, samo moramo biti otvoreni za nju i prepoznati je.
– Mislim da ne moramo živjeti glamuroznim i skupocjenim načinom života da bi imali bogat život – poručuje mlada umjetnica kojoj su u radu oduvijek najveća podrška njezini najbliži. Ipak, priznaje kako joj u Bjelovaru nedostaje kreativna okolina, odnosno zajednica ljudi s kojima bi mogla, primjerice, posjećivati izložbe i razgovarati o njima te se međusobno bodriti u kreativnom izričaju. Otkrila nam je i muči li je ponekad kreativna blokada i tko joj je najveći kritičar u radu.
– Da, definitivno postoje oscilacije. Trebalo mi je dugo da prihvatim da smo mi ciklična bića i da ne možemo uvijek biti kao neki program. Ja sam sama sebi često najveća prepreka jer većinu ideja koje mi dođu ne provedem u djelo zato što smatram da još nemam dovoljno dobro tehničko poznavanje ili da neću dovoljno dobro to uspjeti napraviti. Moj kreativni proces oduvijek je obilježen perfekcionizmom i borbom s njim. Mislim da to nije baš dobro zato što je prošlo puno dana, tjedana i mjeseci da nisam se usudila baš ništa napraviti iz straha od pogreške, a znam da je to smiješno zato što mogu napredovati tek ako nešto radim, pa makar to bilo loše – kaže. Zato mladim umjetnicima savjetuje da manje misle, a više rade.
– I sama moram poslušati taj savjet. Stvarajte kvantitetu, ja se uvijek brinem o tome da svaka stvar koja izađe iz mene mora biti savršena, reprezentativna i za pokazati svijetu, međutim moram usvojiti neku novu filozofiju i gledati na sve radove koji dolaze kao na igricu Tetris. Recimo, u Tetrisu imamo nadolazeće oblike i svakog moramo iskoristiti. Neki nam možda neće biti idealan, ali svakog moramo iskoristiti da bi došli do onog dobrog. I tako treba gledati i na radove – preporuča Paula. Kao idole i uzore navodi brojne umjetnike koje prati na Instagramu i koji ju svakodnevno potiču da se ostavi mobitela i uzme kist u ruku, dok od starijih uzora ističe Brueghela. Otkrila nam je kada najčešće slika.
– Već deset godina pokušavam biti ranoranilac, ali to mi ne uspjeva i onda najviše kreativno radim kasno navečer, nakon što sam obavila sve obaveze i više me nitko ništa ne treba pa se mogu samo isključiti i raditi. Prije sam mogla bez problema raditi do 3-4 ujutro, no sad već osjećam da ulazim u 30-e i radim uglavnom do ponoći – smije se. Ranije je pokušavala raditi brojne rukotvorine poput hvatača snova,
nakita i cofleka. U posljednje vrijeme okušala se u izradi ručno ukrašenih okvira s drvenim bobicama.
– Najčešće radim ono što bih sama sebi kupila i što bih sama sebi stavila u prostor. Nastojim da moj rad i moj izričaj bude kao svjetionik i da privlačim ljude koji rezoniraju sa mnom. Osim tih okvira s bobicama, planiram raditi i minijaturne, ručno oslikane stolčiće, štokrl – navodi Paula te ponavlja kako želi raditi objekte koji emitiraju pozitivnu energiju u prostor.
– Uvijek radim na više projekata, ali to je dobro zato što dosta radova koje radim, iziskuju jako puno sati budući da radim polako i precizno. Dobro je onda da se malo odmorim i vratim svježa jer inače počnem malo brljati – priznaje.
Ako želite vidjeti više Paulinih radova, posjetite njezin Instagram profil SOATU ili Facebook profil na
kojem objavljuje radove pod svojim osobnim imenom – Paula Kos.
