Danko i Luka na put su krenuli iz Čazme preko Slovenije i Austrije prema Njemačkoj, gdje su se popeli i na najviši njemački vrh Zugspitze, visok 2962 metra. Potom su nastavili preko dijela Francuske prema zemljama Beneluksa. Kako je riječ o nizinskom području, penjanja gotovo i nije bilo, već više laganih šetnji i razgledavanja. Tako je najviša točka Luksemburga Buergplaz na 559 metara nadmorske visine, dok je najviši vrh Belgije Signal de Botrange visok 694 metra. Belgijanci su ondje čak sagradili stepenice kako bi se dosegla visina od 700 metara. – Ne može svaka država imati planinsko bogatstvo poput naše, rekao je Luka.
U Nizozemskoj su se popeli na Vaalserberg, visok 322,5 metra. Posebnost tog mjesta nije visina, već činjenica da se ondje susreću granice Njemačke, Belgije i Nizozemske, zbog čega je riječ o poznatoj turističkoj atrakciji. Na putu se našla i Danska sa svojim najvišim vrhom Mollehoj, visokim 170 metara. – Krenuli smo na sjever, a visine su postajale sve niže i niže. Pa naša Moslavačka gora je prava planina u usporedbi s tim, dodao je Luka.
U Kopenhagenu su napravili kratku stanku kako bi razgledali grad, obilježje kojega su brojni morski kanali, te posjetili Dankovu prijateljicu iz djetinjstva. Put ih je potom odveo preko impozantnog Oresundskog mosta koji povezuje Dansku i Švedsku, Kopenhagen i Malmö. Nastavili su dalje prema Norveškoj, kroz Göteborg i Oslo, do najvećeg norveškog jezera Mjøsa, koje je ujedno i drugo najdublje u Europi. Budući da se u njega ulijevaju brojne planinske rijeke i potoci, Danko, strastveni ribič, ponio je štap i ulovio pastrvu od oko kilogram i pol. Ipak, vratili su je u vodu jer im je predstojao zahtjevan uspon za koji je trebalo mnogo energije.
Sljedeći cilj bio je najviši vrh Norveške, Skandinavije i cijele sjeverne Europe – Galdhøpiggen. Do vrha vodi staza preko vječnog leda i snijega, pa su koristili alpinističku opremu – dereze, užad i ostalo. Uz niske temperature i vjetar koji je pojačavao dojam hladnoće na -16 stupnjeva, nakon šest i pol sati stigli su na vrh i uživali u pogledu od 360 stupnjeva na okolne planine.
Norveška ih je pratila oštrim vremenom – gotovo svakodnevnom kišom i susnježicom. Nakon šest dana stigli su do Arktičkog kruga i otoka Senja, s kojega se s vrha Hesten pruža pogled na fjordove i poznatu stijenu Segla. Ni ondje ih nije mimoišlo loše vrijeme, no već iduće noći doživjeli su nagradu – polarnu svjetlost. – Ples zelenog svjetla na nebu bio je toliko dojmljiv da nismo ni osjetili hladnoću, opisao je Luka.
U Finskoj su pokušali dosegnuti najvišu točku zemlje, no zbog snijega i nedostatka markacija to im nije uspjelo. Na samom sjeveru Europe stigli su do Nordkappa. – Tamo završava cesta, a čini se i svijet – litica od tristotinjak metara i dalje ništa na vidiku, samo snijeg, kiša i olujni vjetar. Bilo je nemoguće napraviti i korak, kaže Luka. Plan im je bio nastaviti još šest sati hoda do stvarne najsjevernije točke, rta Knivskjelodden, no zbog vremenskih uvjeta morali su odustati i krenuti kući.
Povratak je vodio kroz Finsku, gdje su u Laponiji uživali u jesenjim bojama i prizorima sobova uz cestu. Prošli su i kroz Rovaniemi, selo Djeda Mraza, gdje su ostavili pismo sa željama. U Helsinkiju su posjetili rodbinu i prijatelje, iskušali tradicionalnu saunu i kupanje u Baltičkom moru, a zatim se trajektom uputili prema Estoniji.
U baltičkim zemljama obišli su njihove najviše točke: estonski Suur Munamägi (318 m), latvijski Gaiziņkalns (312 m) i litavski Aukštojas (294 m), te nastavili kroz Poljsku prema Češkoj. Ondje su se popeli na Snežku (1603 m), najviši vrh na granici s Poljskom, gdje ih je ponovno dočekala prava zima. – Krenuli smo po rosulji, a do vrha opet snijeg i led, opisuje Luka.
U povratku su obišli Slovačku i Mađarsku, gdje su se popeli na Kekes (1014 m), a potom su u poslijepodnevnim satima stigli kući u Čazmu.
– Putovanje je bilo divno i iscrpljujuće. Vidjeli smo i doživjeli mnogo toga – prošli smo kroz 18 država i popeli se na 11 njihovih najviših vrhova, sve u samo 17 dana i s 10.524 prijeđena kilometra, rezimirao je Luka.
Na kraju su zahvalili tvrtki Toyota Rotus Centar, koja im je bila financijska i tehnička potpora na putu, kao i Avanturističkom klubu Annapurna na podršci.
