Neki su se prepoznali odmah, drugi su morali dobro pogledati prije nego što su im se lica iz mladosti ponovno složila u sjećanju. U Osnovnoj školi Čazma okupila se generacija koja je školu završila davne 1965. godine. Šezdeset godina prošlo je otkako su posljednji put zajedno izašli iz školskih klupa, a sada su se ponovno našli – da razmijene priče, uspomene, zagrljaje i poneki osmijeh s tugom u pozadini. Vrijeme ih je raspršilo na različite strane, ali sjećanja su ih ponovno dovela kući.
Puno toga se promijeni u šezdeset godina – grad, škola, svijet – ali ono što ne blijedi je osjećaj djetinjstva u kojem je sve imalo svoj jednostavan red.
Iako ih je nekad bilo znatno više, danas ih se, u skladu s godinama i životnim putevima, okupilo njih osamnaestero – s raznih strana Hrvatske i inozemstva, sa sjećanjima, uspomenama i ponekom suzom u oku.
Školski dani ove generacije odvijali su se u vremenu bez pametnih ploča i računala, u učionicama bez pedagoga i psihologa, ali u atmosferi u kojoj su red, disciplina i međusobno poštovanje bili temelj svakodnevnog školskog života. Franjo Jagatić, jedan od učenika te generacije, danas sa sjetom i osmijehom govori o tadašnjim školskim pravilima, navikama i razlikama u odnosu na današnju školu.
– Danas smo imali priliku upoznati način na koji se sada odvija nastava i to je za nas bilo gotovo nevjerojatno. Mi smo tada svi bili u jednoj učionici, a učitelji su dolazili k nama. Nije bilo kabineta, niti stručnih službi poput psihologa i pedagoga. Danas toga ima i očito postoji potreba, druga su to vremena – govori Jagatić, dodajući kako je odnos između učitelja i učenika u njihovo vrijeme bio znatno drugačiji.
– Prije si morao šutjeti dok učitelj govori, sve je bilo u miru i tišini, a bila je i šiba i magareća klupa. Tko je bio nestašan, završio bi u zadnjoj klupi, barem na jedan sat. Danas je to nezamislivo, ali tada je to imalo svoju svrhu – prisjeća se uz osmijeh.
Uz obilazak škole i prisjećanje na nekadašnje dane, sudionici su se prisjetili i svojih učitelja.
– Vodile su nas učiteljice Ivana Curiš i Dušanka Dokupil. Danas više nemamo živih učitelja, ostali smo bez njih. No zato smo mi tu da se prisjetimo njih i vremena koje nas je oblikovalo – dodaje Jagatić.
Škola u to vrijeme još nije bila na sadašnjoj lokaciji. Prvi razredi održavali su se u zgradi tadašnjeg Centra za kulturu, u velikim učionicama koje su ponekad primale i po četrdeset učenika.
– Bilo nas je mnogo. Peti razred smo završili još u starim prostorima, a kad je izgrađena nova škola, prešli smo u nju. Danas je zanimljivo čuti da se škola ponovno dograđuje i da će učenici uskoro pohađati nastavu samo u jednoj smjeni. To je, za nas tada, bilo nezamislivo – kaže Franjo.
Kao i u svakoj generaciji i ova čazmanska ima svoje životne priče. Većina ih je završila srednje škole, neki i fakultete. Ima ih koji su radili zanatske poslove, neki u inozemstvu, a neki su se nakon rada u tuđini vratili u Čazmu. Ono što ih sve povezuje jest činjenica da su izgradili život dostojan poštovanja.
Jedna od okupljenih bila je i Senka Jelinić, koja danas živi u Čakovcu, povratak u čazmanske klupe budi joj posebne osjećaje.
– Emotivno i lijepo. Sve je drugačije. Puno ste napredovali. Nema se što reći, sve je jako dobro uređeno. Kada usporedim školske dane svoje djece ili unuka s onima koje sam ja proživjela, razlika je golema – kaže Senka i dodaje da su hrvatske škole, unatoč svemu i dalje jako dobre.
– Moji unuci žive u Engleskoj. Tamo je sve vrlo strogo, nose uniforme, nema toliko druženja. Kod nas je ipak topli ljudski kontakt i zajedništvo. Imamo dobre učitelje i dobar program. Nažalost, kasnije u životu često nije znanje ono što presuđuje, već pripadnost određenim strukturama – zaključuje.
Prisjećajući se školskih dana, Jelinić otkriva i svoje tadašnje sklonosti.
– Najdraži predmet mi je bio likovni. Matematiku nisam voljela, znala sam čak i pobjeći s tog sata – govori kroz smijeh.
Poziv na okupljanje, kaže, nije je iznenadio, već je bio nešto što je godinama priželjkivala.
– Uvijek sam govorila da to treba napraviti. Čim su mi javili, znala sam da dolazim. Nije bilo dvojbe. Bilo mi je jako važno vidjeti sve te ljude, te lica iz mladosti – govori Senka.
Šezdeset godina nakon posljednjeg školskog zvona, ova generacija još jednom je pokazala kako prijateljstva i sjećanja ne blijede. Vrijeme je promijenilo okolnosti, ali duh zajedništva ostao je isti. Među obnovljenim uspomenama, prepoznatim licima i starim fotografijama, u školskim klupama ponovno su sjedili dječaci i djevojčice, sada već djedovi i bake, koji su – barem na jedan dan – ponovno postali učenici čazmanske škole.
