Kada govorimo o učiteljima i profesorima koji ostave trag, to nisu uvijek oni najstroži, najeksponiraniji ni najglasniji. Ponekad su to oni koji kroz svakodnevni rad – strpljivo, dosljedno i s osmijehom – grade odnose, prenose znanje i uče učenike kako misliti, a ne što misliti. Jedna od takvih je i Željka Holjević, profesorica koja je ove godine dobitnica nagrade Fonda Boža Tvrtković za iznimna postignuća u nastavi i struci, dugogodišnji odgojno-obrazovni rad te angažman u brojnim stručnim i izvanškolskim aktivnostima. Iza ove formulacije stoji dugogodišnji predani rad, ali i osoba koju učenici rado pamte, a kolege cijene.
– Već i nakon odluke Nastavničkog vijeća Gimnazije Bjelovar da me predlože za nagradu, bila sam iskreno dirnuta. To što su moji kolege prepoznali moj rad, velika mi je čast i motivacija. Kada sam doznala da sam i službeno izabrana, osjećaji su išli od uzbuđenja do ponosa. Ova nagrada ima posebno značenje jer dolazi iz struke i to od osoba koje razumiju sve izazove našeg posla, rekla je Holjević.
Više od dva desetljeća predanog rada u raznim srednjim školama obilježili su ne samo njenu karijeru, nego i generacije učenika koje su je susrele u klupama. Iako priznaje da se u sustavu obrazovanja danas radi znatno teže nego prije, ona nije od onih koji se žale, nego od onih koji analiziraju i traže rješenja.
– Formalno obrazovanje ne pripremi vas u potpunosti na sve što vas čeka u razredu. Ali kroz godine rada, mijenjate se, učite i razvijate drugačije pristupe. Ponekad se čini da je sve kompleksnije, ali onda vas učenici iznenade svojom ozbiljnošću, odgovornošću, kreativnošću. Meni osobno često oni budu inspiracija za nove projekte, ističe.
Holjević u obrazovanju ne vidi samo prijenos informacija. Kako kaže, nastava nije monolog ni čisto frontalno predavanje, nego prostor dijaloga i timskog rada. Upravo tu vidi i najveću vrijednost svoga poziva – u mogućnosti da zajedno s učenicima otvara teme, pokreće rasprave, i stvara okruženje u kojem se promišlja o svijetu.
– Najviše me dirne kada mi bivši učenici priđu i kažu da se sjećaju naših diskusija i da im je upravo to ostalo urezano. Kažu da su tek kasnije, nakon srednje škole, shvatili koliko su im te rasprave značile i kako su ih potaknule da promisle o stvarima o kojima ranije nisu ni razmišljali.
Nagrada koju nosi ime profesorice Bože Tvrtković, žene koja je svoj život posvetila obrazovanju, za Holjević je i simbolična i osobna. Prepoznaje u njoj vrijednosti koje i sama nastoji njegovati – ljubav prema znanju, entuzijazam, ali i ustrajnost u vremenu kada su zahtjevi prema nastavnicima sve veći.
– Nadam se da barem dio tih vrijednosti prenosim i ja. To bi, ipak, trebalo pitati učenike, dodaje skromno.
Iza te jednostavnosti krije se i odlučnost. Unatoč izazovima, nikada nije ozbiljno razmišljala o odlasku iz školstva. Uvijek se, kaže, vraćala učenicima i onome što oni donose – mladosti, nepredvidivosti, energiji.
– Učionica je mjesto na kojem profesorska uloga postaje mnogo više od podučavanja. To je prostor povjerenja, osluškivanja, i vrlo često, međusobnog učenja. Mladim kolegama bih poručila da ne traže univerzalne recepte za uspjeh. Najvažnije je poznavati sebe i slušati druge – i učenike i kolege – s razumijevanjem.
I možda je baš to ono što najbolje opisuje Željku Holjević: profesoricu koja ne podučava samo gradivo, već i odnos prema životu. Uvijek nasmijana, nenametljiva, ali prisutna. Uvijek spremna saslušati i pomoći, s uvjerenjem da se sve može riješiti i da ništa nije vrijedno prevelike brige.
U vremenu kada se često govori o krizi autoriteta u školama i sve težem radu s mladima, priče poput ove podsjećaju da postoje profesori koji svojom osobnošću i predanošću svakodnevno dokazuju da obrazovanje još uvijek ima smisla.
