Još jedan vrijedan planinarski pothvat upisan je u bilježnicu Planinarskog društva Garjevica Čazma. Njihov član, Dinko Serdar, osvojio je najviši vrh Sjeverne Afrike – Mount Toubkal u Maroku, visok 4167 metara. Uspon na vrh Visokog Atlasa bio je dio organizirane ekspedicije, ali prije svega rezultat višegodišnje osobne motivacije i sustavnih priprema koje nadilaze običnu rekreaciju.
Već godinama Serdara privlači ideja uspona na Kilimanjaro, no zbog porasta cijena izazvanih inflacijom, ekspedicije na “Uhuru Peak” postale su teško dostupne. „Cijena se popela i preko 3000 eura, a to mi je ipak bilo previše“, iskreno priznaje. Ljubav prema afričkom kontinentu postoji od djetinjstva, a konačnu odluku donio je kada je na stranici “Mountain Fit” Franje Kmeta, koju prati već dulje vrijeme, vidio najavu organiziranog uspona na Jebel Toubkal.
Kmeta poznaje i osobno, s predavanja u Čazmi o njegovom usponu na Denali. „Čovjek je apsolutna inspiracija gledano sa svih aspekata. Inteligentan, pametan, načitan, društven, empatičan, duhovit, jednostavno odličan“, kaže Serdar. Privučen ponudom, pristupačnijom cijenom i motivirajućim opisima, odluka je bila donesena gotovo trenutno. Nakon dodatnog istraživanja videozapisa drugih planinara i podrške obitelji i poslodavca, uslijedila je konačna potvrda – ide se.
Pripreme su bile ozbiljne i višeslojne. Fizičku spremnost održavao je treninzima u vlastitoj teretani, tri puta tjedno prema osobno sastavljenom programu. Tehnički, iskustvo s derezama i cepinom bilo je ograničeno, no zahvaljujući dobroj organizaciji i detaljnim uputama vodiča Franje Kmeta, na usponu su koristili samo cepine, dok dereze zbog dobro ugaženog snijega nisu bile potrebne. Logistički je Serdar bio gotovo potpuno opremljen za visokogorstvo, iako je, kako sam kaže, na dodatnu odjeću i sitnice potrošio još nekoliko stotina eura.
Sam uspon počeo je rano ujutro, u 04:20 sati. Planinari su, zamotani od glave do pete i opremljeni naglavnim lampama, započeli polagani uspon prema vrhu. Vrijeme ih je poslužilo – iako je na nekim dionicama smrznuti snijeg zahtijevao maksimalnu pažnju. Vodič je često podsjećao na važnost disanja i mentalne usredotočenosti, a tehnika hiperventilacije, ubrzanog dubokog disanja desetak puta, pokazala se vrlo učinkovitom u sprječavanju glavobolje i simptoma visinske bolesti.
„Na jednom mjestu nam se ukazao polumjesec u sedlu, pogled od kojeg zastaje dah“, opisuje Serdar, dodajući kako su, unatoč sve rjeđem zraku i rastućem umoru, nastavili uspon uz kratke pauze. Dolaskom na oko 4000 metara visine, suočili su se s maglom i hladnim vjetrom, što mu je izazvalo bol u grlu. Magla koja se dizala iz nizine najavljivala je mogućnost da će pogled s vrha biti ograničen, ali cilj je bio jasan – uspon se mora dovršiti.
U jednom trenutku počeo je padati sitan snijeg nalik razmrvljenom stiroporu. Franjo Kmet dodatno je upozorio na potrebu potpunog fokusa i pravilnog disanja zbog povećanog rizika od visinske bolesti. Unatoč svemu, oko 9:30 sati stigli su na sam vrh Mount Toubkala.
Osjećaj pri dolasku na vrh Serdar opisuje kao „neopisiv“. Usprkos umoru, zadovoljstvo je bilo veliko. Uslijedilo je fotografiranje sa zastavama koje je ponio sa sobom. Prva zastava bila je ona Planinarskog društva Garjevica, u kojemu su članovi i njegova supruga Jasna i kćer Dora. „Ponosim se svakim članom, a posebno aktualnim predsjednikom Kristijanom Čikorom“, ističe. Druga zastava predstavljala je Čazma Sanitet, firmu u kojoj radi kao vozač saniteta, zanimanje koje opisuje kao svoj životni poziv. Treća zastava bila je zastava “Čazma Hardcore” povezana s logom nadaleko poznate tvrtke Čazmatrans.
„Sa ponosom sam prvo izvadio zastavu HPD Garjevica i s još većim ponosom pozirao s njom. Neka se vidi i neka se vije na najvećem vrhu Sjeverne Afrike. Zatim sam s istim ponosom pozirao i s ostale dvije zastave“ – rekao je Dinko Serdar.
Uspon nije prošao bez unutarnjih briga. „Najveći izazov bio je strah da bih mogao dobiti visinsku bolest ili plućnu emboliju, a osiguranje za helikoptersko spašavanje nisam platio“, priznaje. No uspon je uspješno dovršen bez komplikacija. Dojmovi koje nosi s ekspedicije duboki su i sveobuhvatni: stijene, struktura tla, ljudi, hrana, vodiči – sve ga je ostavilo oduševljenim.
Cijela ekspedicija trajala je tri dana. Prvoga dana, polazak je bio iz mjesta Imlil do doma Azib n Tamsoult na 2200 metara, uz večeru koja se sastojala od kokica, keksa, juhe od leće te povrća s piletinom. Drugoga dana, nakon doručka s jajima i namazima, uslijedio je uspon na 3500 metara i potom spuštanje do doma “Mouflon” na 3200 metara, kako bi se provela aklimatizacija. Trećeg dana, nakon buđenja u 3:00 sata, krenuli su prema vrhu.
Za Serdara, ovo iskustvo ima i širu osobnu dimenziju. „Ovaj uspon mi je dokaz da mogu i sigurno hoću i na još veće i izazovnije planine“, kaže. „Bogatiji sam duhovno, sigurno ne financijski“, dodaje, opisujući prijateljstva i emocije koje je dijelio s ostalih jedanaest članova ekspedicije. Posebno ističe zahvalnost Franje Kmetu na otvorenosti i podršci koju su pružili jedan drugome tijekom puta.
Na pitanje postoji li trenutak koji će mu ostati posebno urezan, Serdar odgovara: „Zapravo, cijelo vrijeme bio sam i jesam u trenutku. ‘Tu sam i sada’, tako da mi se sve urezalo u pamćenje.“
Planinarski planovi već su iscrtani. U lipnju ove godine, zajedno sa suprugom Jasnom i prijateljima, planira osvojiti Musalu – najviši vrh Balkana, smješten na planini Rila u Bugarskoj. Dugoročno, cilj ostaje isti – uspon na Kilimanjaro. „Jedno su želje, drugo mogućnosti“, dodaje realno.
Za kraj, Serdar šalje i poruku čitateljima: „Dragi ljudi, ustanite s kauča, ugasite televizor, odite van, prošećite, udahnite, budite u trenutku. Budite zahvalni na tome što dišete, što ste živi. Odite u prirodu, promatrajte, odite u planine jer planine su spas za sve nas.“
Dok još sabire dojmove i fotografije s marokanskog vrha, Dinko Serdar već razmišlja o novim izazovima. Neki od njih mogli bi ponovno voditi prema Africi i dugo željenom Kilimanjaru. Sudeći po dosadašnjoj upornosti i predanosti, teško je sumnjati da će i taj cilj jednoga dana biti ostvaren.
