Na Međunarodni dan djece oboljele od malignih bolesti, priča Željke Katalenić iz Dabaca, prigradskog naselja grada Čazme podsjetnik je na tešku stvarnost s kojom se suočavaju djeca i mladi oboljeli od raka, ali i na nevjerojatnu snagu i hrabrost kojom se bore protiv bolesti. Željka je jedna od onih koji su, uz podršku obitelji i zajednice, prošli kroz iznimno teške trenutke i danas svjedoče koliko je važno podizati svijest o ovoj bolesti i njezinim posljedicama.
Sve je započelo neobičnim simptomima – temperatura koja se vraćala svaka tri tjedna, nagli gubitak 15 kilograma u samo mjesec dana i nejasni odgovori s prvih pregleda. Liječnici su isprva sumnjali na infektivnu mononukleozu, ali kada se na vratu pojavila kvrga, postalo je jasno da je potrebno dodatno ispitivanje. Put životne borbe počeo je u Zagrebu, gdje je 25. lipnja ostala u bolnici, a već 7. srpnja krenula s kemoterapijama.
– Dok nisam stigla na Odjel i vidjela svu tu djecu, nisam mogla ni zamisliti što se događa. Osjećala sam se zdravom, a odjednom sam bila u bolnici okružena djecom koja se bore za život, prisjeća se Željka.
-Pitala sam se – što ja ovdje radim? Što se to meni događa? Dijagnoza je bila šok, ali brzo je prihvatila stvarnost. -Nema dalje, moraš se boriti. To je to.
Dok su njoj liječnici davali nadu i smjernice za liječenje, obitelj je prošla vlastitu borbu.
– Mama je preda mnom uvijek bila jaka, ali vidjela sam u njenim očima koliko pati. Kad bi izašla iz sobe, znala sam da plače, ali preda mnom nije htjela pokazati bol.
Iako su prvi mjeseci prošli u prilagodbi, stvarnost ju je pogodila kada je počela školska godina. – Svi moji vršnjaci su u školi, a ja u bolnici. Tada me uhvatila depresija. Mislila sam si – hoću li se ikada vratiti u školu? No, život u bolnici donio joj je i neočekivana prijateljstva s djecom koja su prolazila sličnu borbu. – Stekla sam prijatelje za cijeli život. Čujemo se i danas, posjećujemo se, dijelimo uspone i padove. Oni su dio mog života.
Neka od tih prijateljstava ostala su bolno prekinuta. – Jedna od mojih prvih prijateljica, djevojčica iz Bosne, preminula je prije godinu dana. To mi je jako teško palo. Ali valjda je tako moralo biti. Još uvijek mislim na nju, osobito na dan njezine godišnjice.
Kemoterapije su bile izuzetno teške, a tijelo se znatno promijenilo. – Odmah nakon prve kemoterapije mi je pozlilo. Svaka nova terapija donijela je nove nuspojave – umor, bolove, gubitak apetita. Nisam mogla prepoznati samu sebe u ogledalu. Kosa mi je ispala vrlo brzo, lice mi se promijenilo, izgubila sam puno na težini i osjećala sam se kao da gledam nekog drugog. Osjećala sam se starije, ozbiljnije, kao da više nisam dijete.
Kada je Čazma pokrenula akciju prikupljanja pomoći za njezinu obitelj, Željka nije ni slutila koliku podršku će dobiti. – Bilo mi je nevjerojatno koliko me ljudi podržalo, a nisu me ni poznavali. S druge strane, neki koji su mi bili bliski, jednostavno su se povukli. No, oni koji su ostali – njima dugujem sve.
Vratila se u školu, ali više ništa nije bilo isto. – Vidjela sam kako moji vršnjaci brinu o nebitnim stvarima, a meni to više nije imalo smisla. Osjećala sam se kao da sam ozbiljnija. Nije mi više bilo stalo do markiranja, do malih gluposti. Moj pogled na svijet potpuno se promijenio.
Danas je dio grupe mladih koji su preživjeli maligne bolesti, a upravo na dan ovog razgovora putovala je u Zagreb na svoje prvo zajedničko druženje s njima. – Jako se veselim upoznati druge koji su prošli isto što i ja. Znamo se preko društvenih mreža, ali sad ćemo konačno imati priliku razgovarati uživo.
Iako je zdrava, posljedice liječenja ostale su prisutne. Bolovi u zglobovima i oštećenja na zdjelici i kukovima rezultat su kemoterapije.
– Dok dugo sjedim ili ležim, prvi koraci su mi teški. No, naučila sam se nositi s tim. Rekli su mi da će mi možda trebati operacija, ali zasad se držim.
Kontrole su sada svakih četiri mjeseca, a strah je stalni suputnik. – Svaki put kad idem na kontrolu, sve mi je teže. Uvijek se pitam – što ako? Ali sudbine ne mogu pobjeći. No, svaki put kad dobijem dobre nalaze, malo mi je lakše.
Danas, nakon svega što je prošla, Željka zna što joj je najvažnije. – Prije sam razbijala glavu oko gluposti. Sad znam da su zdravlje i obitelj ono što stvarno vrijedi. Sve ostalo je prolazno. Ne živciram se više oko sitnica jer znam koliko se život može promijeniti u trenu.
Željkina priča podsjeća da je borba protiv malignih bolesti teška, ali i da podrška zajednice, obitelji i prijatelja može napraviti razliku. Ona je dokaz da hrabrost i upornost mogu pobijediti najteže izazove.
