Ludmila Radanović iz Čazme nosi titulu najstarije članice Dobrovoljnog vatrogasnog društva Čazma. Svoj put u vatrogastvu započela je sa samo 19 godina, učlanivši se u društvo davne 1961. godine.
– Sjećam se kada sam se doselila u Čazmu, Vatrogasni dom bio je mjesto gdje su se cure okupljale i šivale, prisjeća se gospođa Radanović.
– To je bio početak mog puta u vatrogasnom društvu. Tada je bilo mnogo više vatrogasaca i sve je bilo puno skromnije. Vježbali smo bez uniformi, ali s velikom predanošću i ljubavlju prema vatrogastvu, dodaje i prisjeća se kako su nekada izgledale intervencije.
– Kada bi zasvirala sirena, to je bilo znak da se vatrogasci okupe i krenu pomoći u slučaju požara. Sve bi ostavili što se tad radilo i išli smo pomoći onima koji su u nevolji.
U to vrijeme, broj požara bio je znatno manji jer su građani brižno pazili ne samo na svoje domove, već i na imanja svojih susjeda. Treba imati na umu da u tom razdoblju nije bilo toliko električnih uređaja i drugih modernih instalacija koje su često izvor požara. Stoga je bilo manje požara, a oni koji su se ipak događali najčešće su proizlazili iz elementarnih nepogoda poput udara groma, dok je manji dio bio rezultat ljudske nepažnje. U to vrijeme vatrogasci su se i puno češće sastajali, mada su članovi imali puno obaveza što na svojim radnim mjestima, što na obiteljskim gospodarstvima.
– Sastajali smo se koliko god su nam obaveze to dozvoljavale, dodaje gospođa Radanović i ističe kao su joj posebno bile drage vatrogasne skupštine jer su uvijek bile ispunjene veseljem, glazbom i plesom.
Nije bilo ni mnogih institucija koje danas poznajemo, vatrogasci su bili istinske vođe zajednice. Njihova uloga nije se svodila samo na gašenje požara, bili su organizatori raznih društvenih, kulturnih pa čak i sportskih događaja.
– Ta su vremena bila puno ljepša nego danas. Sjećam se divnog prijateljstva s DVD-om Šoštanj, kada su se vatrogasci iz naših društava družili. Nekada su vatrogasci i dijelili kalendare i obilazili kućanstva u gradu, no ta tradicija danas više nije prisutna, prisjeća se i otkriva nam kako je upoznala i svog supruga, istaknutog člana DVD-a Josipa Radanovića, upravo u DVD-u Čazma.
Unatoč dugogodišnjem doprinosu, gospođa Radanović zbog nemarnog vođenja evidencije o njenom članstvu u društvu, iako je trebala primiti priznanje za 60 godina članstva, to se nije dogodilo te nje danas ni nema u evidenciji. Naime, netko je bio nemaran i 2000. godine nije poslao podatke u Vatronet, a do danas nitko se nije potrudio ispraviti tu grešku. Isto tako zaobilaze je i pozivi na skupštine.
– Moja obitelj uvijek je bila posvećena vatrogastvu. Moj otac je bio vatrogasac prije nego što je ubijen u Jasenovcu, a suprug mi je također bio vatrogasac. Moja kćer i unuci su uključeni u vatrogasno društvo. Vatrogastvo je uvijek bilo važno za nas, pa smo često stavljali obiteljske obaveze u drugi plan zbog vatrogasnih aktivnosti, kazala je.
Dobrovoljno vatrogasno društvo Čazma ima svoju dugu i sjajnu povijest. U toj povijesti upravo obitelji Radanović zauzima važan dio i svojim radom i trudom puno mu je dala. Vrijeme je da se ispravi nečija nemarnost i greška te da ova skromna i smozatajna žena dobije bar zahvalnicu za svoju vjernost i ljubav prema vatrogastvu jer što će nam sva moderna tehnika bez ljudi, jer oni su ti koji čuvaju vatrogastvo i prenose ga na mlađe naraštaje.
