Šezdeset godina postojanja i djelovanja Srednje škole Čazma proslavljeno je danas na svečanosti koja je okupila i brojne bivše učenike i djelatnike škole. Jedan od posebnih trenutaka bio je obraćanje Dubravka Lukovečkog, predstavnika prve generacije gimnazijalaca koji su svoje obrazovanje započeli davne 1964. godine i Franje Jagatića predstavnik prve generacije Škole učenika u privredi.
U svom govoru Lukovečki je istaknuo povijesni kontekst u kojem je škola nastala, naglašavajući ulogu obrazovanja u razvoju lokalne zajednice.
– Općina Čazma je bila nerazvijena općina te se izlaz iz tog stanja počeo ostvarivati obrazovanjem. Povijest je nebrojeno puta pokazala da je najosnovniji oblik izlaza iz zaostalosti i siromaštva obrazovanje te da su mladi naraštaji, unatoč znatnijih otpora i nerazumijevanja starijih generacija, nositelji napretka, boljeg života i pravednih društvenih odnosa, naglasio je Lukovečki.
Govoreći o počecima škole, Lukovečki je istaknuo izazove s kojima su se suočavali nastavnici koji su putujući iz Bjelovara svakodnevno predavali u Čazmi. Jer u Čazmi nije bilo kadra koji je mogao predavati učenicima.
-Velika nepravda bila bi ne osvrnuti se na profesore koji su putovali svakodnevno trideset kilometara iz Bjelovara u Čazmu pa nakon nastave obrnuto. Nakon predavanja u Bjelovaru kada bi njihovi kolege pošli svojim obiteljima oni su autobusom putovali u Čazmu i u pravilu kući se vraćali u smiraj dana. Putovali su po prometnici posutoj kamenom i s velikom dozom prašine što je bila noćna mora, kako zimi tako i u vrijeme toplih, pa i nesnosnih vrućina. Rashladnih uređaja u vozilima tada nije bilo, opisao je Lukovečki.
Unatoč svim teškoćama istaknuo je predanost i profesionalnost profesora koji su neumorno radili za dobrobit učenika.
– Unatoč svim tim nedaćama sva negativna iskustva koja su ih pratila, ljutnju i jad ostavljali bi ispred učionica te profesionalno, uljuđeno i korektno izvršavali svoje radne obveze, rekao je.
Uz emotivna sjećanja na prvih 42 učenika koji su upisali prvi razred škole, Lukovečki je istaknuo raznolikost karijera koje su njegovi kolege kasnije slijedile.
– Već krajem prve godine iz škole se ispisao znatan broj kolega. Tako da nas je 28 upisalo drugi razred dok je na kraju maturiralo nas 24. Nakon položene mature rastrčali smo se kao rakova djeca. Dio se odmah zaposlio, pretežno u Čazmatransu, dok nas je 13 nastavilo daljnje školovanje. Deset je uspješno završilo studije i vratili su se u Čazmu. Bilo je više zanimanja od diplomiranih ekonomista, stomatologa, inženjera poljoprivrede, nastavnika matematike, višeg upravnog referenta i pravnika, prisjeća se Lukovečki koji je izrazio zahvalnost i poštovanje prema profesorima i kolegama, ističući njihovu neizmjernu žrtvu za boljitak zajednice.
-Sjećat ću ih se s velikim i dužnim poštovanjem i sada i ubuduće. Veliko hvala na toj žrtvi koju su uložili za naš boljitak, zaključio je Lukovečki.
Govoreći o svojim iskustvima kao učenik Škole u privredi Jagatić je naglasio posebnosti obrazovnog sustava tog vremena.
– Bilo nas je u razredu 30. Tada se školovalo tako da se jedan tjedan išlo na praksu, a jedan u školu. Važno je istaknuti i da se tada nismo mogli upisati klasično u školu kao što se danas upisuje, morali smo sklopiti ugovor s poduzećima kako bismo obavljali praktičnu nastavu. To je bio izazov, rekao je Jagatić koji je iz tog razloga i pauzirao jednu godinu.
Dodatno je istaknuo važnost suradnje s predavačima iz poduzeća, što je obogatilo njihovo obrazovanje. Naglasio je ponos zbog doprinosa njihove generacije razvoju Čazme i istaknuo je važnost okupljanja i održavanja veza među bivšim učenicima i djelatnicima škole.
-Mi smo generacija koja je ostavila trag ovdje u našem kraju, u našoj Čazmi. Danas smo umirovljenici svi koji smo završili Školu u privredi. Mnogi od naših kolega postali su vrsni majstori u Čazmatransu i drugim poduzećima, na što smo izuzetno ponosni. Želim istaknuti i da smo mi generacija, što me posebno veseli, koja je obilježavala 10, 15, 20 i 30 godina od završetka škole, a sada smo došli i do 50 godina. U proteklim godinama redovito smo se okupljali svake godine, obično nas se skupi oko 15 što smatram lijepom tradicijom, rekao je Jagatić.
