Gost Poljoprivredne i zelene knjižnice Gradske knjižnice Slavka Kolara Čazma, odnosno čazmanskog 9. Eko sajma bio je poznati meteorolog i popularizator znanosti Zoran Vakula. Njegovo predavanje „Neke prednosti i mane promjene klime i poljoprivrede – proizvodnje hrane” pobudilo je veliki interes Čazmanaca, a s njim smo razgovarali uoči samog predavanja.Inače, Zoran Vakula je pesimist po pitanju klimatskih promjena i budućnosti klime.
– To sam izjavio nedavno i odmah sam bio napadnut kako sam to smio reći, ali uistinu kad gledam što se sve događalo zadnjih ne samo tridesetak, nego stotinjak godina i kakvi smo mi ljudi postali, da većina gleda samo u se, na se i poda se, da jedno govorimo, a drugo radimo, uistinu jesam pesimističan. Još kad sam čuo Korada Korlevića na STEM vikendu u Rijeci i njegova futuristička predviđanja, mi ćemo preživjeti i naša djeca i unuci, ali ta civilizacija više neće biti onakva civilizacija kakvu znamo, u kakvoj sam ja živio kao dijete, u ostalom, i sad prema mom mišljenju je znatno drukčije nego prije 30, 40 godina. Zemlja će preživjeti, ali pitanje je u kakvom će obliku naši ljudi i čovječanstvo biti. Hoće li se ostvariti „Vodeni svijet“ i ne znam koji ovi strašni filmovi o budućnosti? Ne znam. Ono što nam se događa to je neprijeporno globalno zatopljenje, koliko god ima ljudi i dan danas da se o tome spore, da ne priznaju da nam je toplije nego prije. Samo pogledajmo podatke i to ne podatke velikih gradova, recimo, Zagreb, Osijek, Split, Rijeka. Tu se može reći, efekt grada, efekt staklenika, ali isti trend povećanja na godišnjem nivou srednje godišnje temperature zraka vidi se i na Zavižanu gdje nema efekta staklenika, efekta grada. I tako je ne samo u Hrvatskoj, nego diljem svijeta. Svako godišnje doba nam je toplije nego što je bilo prije tridesetak godina. U toj prezagrijanoj atmosferi dolazi nam malo vlažnog nestabilnog zraka i olujni procesi. I tako će biti u budućnosti. Mi se moramo prilagođavati na novu klimu na neke nove ekstreme, iako bismo mogli pomisliti u zadnjih pedesetak, sedamdesetak godina, koliko postoje službena mjerenja, da se već dogodilo sve što se moglo dogoditi. Mi i ovaj rujan doživljavamo, nisam siguran jel’ još rekord, ali blizu rekordne topline za rujan u smislu dugotrajnog razdoblja iznadprosječno toplog vremena.
Događaju se nagle promjene vremena. Koliko ih je vama meteorolozima teško prognozirati?
– Kad sam počinjao sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća raditi, ’94. sam se zaposlio, ’95. već radio u prognozi, tada sam se bojao prognozirati ekstreme. Dakle, znalo se kolika je ekstremna temperatura najniža, najviša, kolika je količina oborine u nekom mjestu. Danas više ne. Ovo vrijeme koje sam proživio, zadnjih skoro 30 godina svakodnevne prognoze me naučilo da smijem prognozirati ekstremna događanja. U tom smislu gledam napredak. Ne iznenađuje me. Kao što sam rekao maloprije, u prezagrijanoj atmosferi dovoljno je malo vlažnog, hladnijeg zraka i oluja se rađa. Nažalost te oluje smo dobrim dijelom imali već i ove godine i prošlih godina. Rekoh svake godine, pa čak i svake sezone, pa skoro svaki mjesec imamo neki novi ekstrem. Srećom, ne ekstremnu količinu oborine, ni ekstremnu sušu, ali sve skupa imamo koječega. Na to se moramo prilagođavati, privikavati, graditi tako svoje nastambe, razmišljati o poljoprivredi, o proizvodnji hrane na malo drukčiji način nego što smo to živjeli i radili do sada.
Dotaknuli ste se poljoprivrede. Nekada je kod nas bilo nezamislivo saditi smokve i masline, ali vidimo da kod nas na kontinentu imamo nasade maslina, smokve super uspijevaju i to je neki pokazatelj koliko se sve promijenilo.
– Upravo to. Plantaža smokava u Hrvatskom zagorju, masline također, ima ih sve više, iako nisu još toliko rodne, ali recimo, sorte grožđa. Sve više u Slavoniji, Baranji i Srijemu i središnjoj Hrvatskoj uspijevaju sorte grožđa koje su nekada bile autohtone, normalne samo za Dalmaciju. I to nije sve. S tim biljkama dolaze i štetnici, a osim toga ne samo biljke ove koju smo mi poznavali u Hrvatskoj i okolici, nego nam dolaze biljke iz južnih krajeva, recimo indijanska banana koja uspijeva također u ovim sjevernim krajevima Hrvatske što nikad nije bio slučaj, a s tim biljkama dolaze nam i kojekakve životinjice, štetočine više ili manje, na koje naše druge biljke nisu navikle. I tu je sad privikavanje i na to. Da ne govorimo o zatopljenju mora, o dolasku riba iz toplijih mora u naše Jadransko more. Što možemo mi mali ljudi učiniti, osim paziti na to da što manje negativno djelujemo na svijet oko nas? Sadimo drveće. Šume nam mogu barem malo pomoći, barem malo ublažiti, upijati CO2 koji mi nemilice dajemo atmosferi. Da se razumijemo, nismo samo mi krivi. Zemlja prolazi svoja ledena i topla doba. Mi smo sigurno u toplom dijelu života Zemlje kojem smo mi ljudi barem malo, a vjerojatno i više, pridonijeli zbog našeg negativnog djelovanja.
Spomenuli ste neke stvari kako možemo utjecati. Što bi svaki čovjek po vama trebao napraviti kako bi izbjegli najgore?
– Znate ono, „Čini drugome ono što želi da tebi taj drugi čini“, odnosno kontra, „Ne čini drugome ono što ne želiš da taj drugi tebi čini“. Ako je taj drugi priroda, ne činimo prirodi nešto što ne želimo da nam ona vraća. Ona nam vraća ekstreme jer se pokušava uravnotežiti. Mi smo je izbacili iz one ravnoteže u kojoj je bila. I sad, ja volim reći, da priroda teži ravnoteži, a mi joj to baš ne pomažemo, nego je još više bacamo u disbalans. I u toj ravnoteži, kao ono kad imate konopac, pa zavrtite, tako ona dolazi gore-dolje, gore-dolje, ekstreme i u plusu i u minusu. Što možemo učiniti? Što je moguće manje djelovati negativno na svijet koji nas okružuje. Znači smanjiti onečišćenje, smanjiti CO2, plastiku, manje trošiti energiju. Da bi mi trošili energiju, ona se mora stvarati. Mi govorimo o zelenoj energiji. Da, ona je dobra, ne manje loša od energije ugljena, nafte, fosilnih goriva, ali ni ona nije skroz zelena. Nema idealnog, ima samo manje lošeg.
Ljudi vas vole, vole vaše prognoze, vjeruju vam, ali ono što nas zanima, sad je blizu kraj devetog mjeseca, kada vas ljudi počinju pitati hoće li biti bijeli Božić?
– Evo, danas sam imao intervju za jedan radio i već danas su me pitali hoće li biti bijeli Božić. Onda sam ja objašnjavao tu famu o bijelom Božiću, da je u gorju, Zavižanu recimo, 9 od 10 Božića u prosjeku bijeli u smislu padanja snijega ili bijelog pokrivača, ali u nizinama središnje i istočne Hrvatske, znate li koliko je čest bio bijeli Božić? I to nekad, sad je još rjeđi. 20 – 25 %. Jedan od pet je u prosjeku bijeli, a mi imamo toliku želju, vjerojatno zbog pjesama i filmova, zbog ne znam čega sve ne, da bude bijel. U svakom slučaju, ne može se prognozirati hoće li biti bijeli Božić. Ja sada imam prognozu za prosinac da će biti oko prosječne temperature, pa vjerojatno i malo toplije od toga, ali ništa više. Ne znam po danima. Ja ne znam po danima kako će biti vrijeme ni za 20 dana. Imam prognozu, ali njima ne vjerujem zato što su nepouzdane. Prognozirati po danima ima smisla 5, u nekim situacijama 7, u ljetnim anticiklonama i 10 dana unaprijed, pa i 20 kad dođe anticiklona, područje visokog tlaka. Ili recimo kad vidim da ide ciklonalna aktivnost, onda ide prognoza promjenjivo povremeno uz kišu, itd. To može svatko, ali kvalitetna pouzdana prognoza, što god imate na aplikacijama, pametnim telefonima, nisu dovoljno pametne prognoze, zaključio je na kraju našeg razgovora Vakula.
