Na velikoj proslavi NK Hajduk Hercegovac povodom 100. obljetnice se našlo i jedno poznato lice hrvatskog nogometa. Naime, riječ je o Edinu Mujčinu – sadašnjem članu veteranske momčadi Hrvatskog dragovoljca. Ovaj nogometni majstor je svoju profesionalnu karijeru započeo u slavonskobrodskoj Marsoniji, a svoje najbolje igračke godine dao je zagrebačkom Dinamu. Nosio je dres s brojem 10 što dovoljno govori o njegovoj kvaliteti. Jer, naravno, „desetka“ je oduvijek broj koji je predodređen za one posebne igrače, one zbog kojih se i u današnje vrijeme dolazi na sportska događanja.

Mujčin je mnogima ostao u sjećanju zbog „ utakmice svih utakmica“ odigrane u Maksimiru sada već daleke 1997. Bilo je to u srpnju mjesecu, a upravo tada je „umro Partizan“. Dinamovci su pod imenom Croatia, u kvalifikacijama za Ligu prvaka naprosto razbili „Grobare“ rezultatom 5:0 te je jedan od najboljih pojedinaca bio baš Mujčin. Sudjelovao je u akcijama za četiri zgoditka, a evo što nam je rekao ovom prilikom.

 – Ovdje mi se sviđa, bez obzira na činjenicu što se klub zove Hajduk, uz osmijeh na licu nam govori Mujčin i nastavlja – primijetio sam da kod vas ima puno Dinamovaca, još igrate i u zelenim dresovima, a upravo to je jedna od mojih najdražih boja. Dakle, u Hercegovcu mi je zaista ugodno. Prekrasna proslava te mi je jako drago što smo je upravo mi uveličali. Igram za veterane Hrvatskog dragovoljca već 15 godina. Pozdravljam sve ljude koji su na ovoj proslavi i zahvaljujem se na pozivu. Inače, u ovaj kraj dolazim često – ponajviše u Daruvar s kadetima zagrebačke Lokomotive čiji sam trener – kazao nam je nogometni velikan Mujčin.

Također, za nas se prisjetio one famozne utakmice i „petarde“ Partizanu.

–Čak nisam niti trebao igrati tu utakmicu. U Beogradu sam bio na klupi, a do tada sam igrao dobro. U uzvratu sam bio „joker“ iznenađenja kako je rekao komentator Ćosić. Ta utakmica će ostati u povijesti i drago mi je da sam bio sudionik takvog događaja te da sam odlično odigrao. Hvala ljudima koji mi i dalje čestitaju na toj utakmici. Čak i nakon toliko godina ljudi je ne zaboravljaju – raspoložen je bio Mujčin koji, uz igranje veteranskog nogometa, još jednom ponovimo, obnaša dužnost trenera kadeta Lokomotive.  

–Ove sezone po prvi put samostalno vodim momčad iako nikada nisam želio biti prvi trener, odnosno, mislio sam kako mi više odgovara uloga pomoćnika. Osvojili smo prvenstvo ispred Dinama kojeg smo dva puta pobijedili. Također smo bili prvi na jakom turniru u Sarajevu gdje smo u finalu svladali Željezničar 7:1 za koji ja navijam. Zvučat će malo bahato, ali dobro mi je krenulo, osvojio sam sve što sam želio. Ipak, ne želim živjeti nogomet 24 sata. Volim ovakve stvari kao što je ova u Hercegovcu, želim uživati u životu. Kao treneru mi je teže nego kao igraču. Moraš paziti na 20 ljudi, kao igrač odradiš svoje te si potom posvećen sam sebi – zaključio je Mujčin.

Naposljetku ove priče još kažimo kako se i u Hercegovcu dalo vidjeti kako Mujčina ljudi dobro pamte.  Naime, upravo je Mujčin mnogima bio meta zajedničke fotografije što je on objeručke prihvatio svakoga dočekavši sa smiješkom i stiskom ruke. Dakle, gospodin na terenu, ali i izvan njega.