Obitelj Martine Solar i Ivana Rovišćanca u svoju je priču s pčelama krenula je iz hobija 2015. godine i sada se već osam godina  bave pčelarstvom. Krenuli su s jednom zajednicom dok ih danas imaju sedamdesetak. Ovo je nastavak obiteljske tradicije jer pčelarstvom se bavio i Ivanov djed. Kako nam u razgovoru priznaju početak je bio težak, dok danas sve rade rutinski.

 – Prvu zajednicu smo smjestili na mjesto gdje i danas imamo pčelinjak. Imali smo osnovno znanje preko interneta i preko knjiga, a savjete smo tražili i od drugih pčelara mada oni i nisu bili voljni davati neke savjete. Na početku nam je pobjegao koji roj i preokrenula nam se koja košnica, svašta je bilo, ali kroz vrijeme smo sve naučili, otkriva Martina. Svaki pčelar mora imati svu svoju opremu jer zbog straha od širenja zaraze pčelari je nisu spremni posuđivati.

– Na početku su potrebne drvene košnice, vrcaljka, prostorija gdje ćete obavljati poslove oko meda, klopač meda, pa i posude jer ne možeš med staviti u bilo što. To moraju biti posude koje nemaju miris i koje ne primaju miris na sebe. Sve mora biti čisto i novo da bi to funkcioniralo, pojašnjava Ivan i dodaje kako je cijena jedne pčelinje zajednice s dva ili tri okvira oko 1 200 kuna.  Ova obitelj nakon kupnje prve zajednice sada sama razrojava matičnjake za nove pčelinje zajednice, ali i uhvati poneki roj.  Jedna pčela za svog života proizvede najviše jednu žličicu meda. A njezin je životni vijek samo 40 do 45 dana. Organizirana je i, dok živi, radi. Marljiva je, kao i mravi. Zimi, doduše, živi dulje jer ne obavlja nikakve poslove koji je iscrpljuju, nego samo čuva zajednicu – maticu i ostatak ekipe pčela. Pčele, naime, imaju strogu podjelu poslova u košnici i izvan nje. Obavljaju poslove čišćenja, one su stražarice, izletnice… Potonje su najdragocjenije jer lete, donose vodu i hranu, tj. pelud i nektar koji se kasnije pretvara u med. Posla u pčelinjaku ima kroz cijelu godinu.

– Kada krene sezona u svibnju radimo do kasno u noć. Preko zime se rade košnice, nastavci se čiste, napinje se žica i radimo sve pripreme za ljetnu sezonu, dodaju Martina i Ivan.

Ubodi se ne mogu pobrojati. Bude dana bez ijednog, a bude i onih kad ih ima unatoč zaštitnom odijelu. Oni koji ih broje ne trebaju se niti baviti pčelarstvom.

– Što pčele imaju veći unos  u košnicu to su mirnije, a važna je i genetika i pristup zajednicama. Pčele ne vole strane mirise mora biti sve prirodno, zvuk i miris im jako smeta. Ali ako je pčela uznemirena nema spasa, ubost će vas, dodaju. Za prodaju morate imati barem stotinu košnica da biste od toga mogli živjeti. No, samo u idealnim uvjetima, što znači da nijedna godina ne smije biti loša. U današnje vrijeme ni u što niste sigurni, pa je bolje  s time započeti kao s hobijem.

 Pitali smo Martinu i Ivana planiraju li povećati broj pčelinjih zajednica?

– Kćer je otišla na more raditi tako da je sada sve to na nama, uz posao jako je sve zahtjevno. Mi dođemo s posla  i odmah idemo na pčelinjak gdje smo do navečer. Kada dođemo doma odradimo druge kućne obaveze i opet ujutro idemo na posao, tako da je to dosta naporno. Ako sve ne napraviš na vrijeme ne možeš očekivati da će pčele preživjeti do iduće godine. Sve moraš napraviti u roku da bi bilo sve kako treba. To je i jedan od razloga zašto nemamo više pčelinjih zajednica, kazala je Martina, a Ivan je dodao kako kada odu u mirovinu bavit će se samo pčelama. Martina i Ivan rade propolis, ukrasne svijeće, pčelinji prah, med od bagrema, lipe, kestena, razne pripravke i kreme od meda i ljekovitog bilja. Najprije su radili samo za sebe, a onda su to odlučili ponuditi tržištu na kojem se najviše oslanjaju na direktnu prodaju na kućnom pragu.

– Veliku podršku imamo u našoj Udruzi pčelara Čazma koja nam pomaže s opremom, ambalažom, staklenim bocama, prihranom za pčele, pogačama i opremom za pčelarstvo. Pčelarska udruga svake godine od Grada Čazme dobije sredstva koja se podjele za nabavku opreme svim članovima, kazao je Ivan. Kako kažu planova imaju puno, a mi im od svega srca želimo da ih i ostvare.