Bjelovarčanin Velibor Pađan je unazad dvije godine član Atletskog kluba Borik Bjelovar, a radi se o ultra trail trkaču koji na svakom natjecanju na kojem participira ostvari kvalitetan rezultat. Uvijek je u vrhu ukupnog poretka, a nerijetko svoje mjesto nađe i na pobjedničkom postolju. Otac je troje djece što u današnje vrijeme, obzirom na ubrzani životni tempo nije nimalo lako. Međutim, to Pađana ne sprječava da se bavi onime što mu je drago, dakle trailovima, cestovnim trčanjem, biciklizmom pa i planinarenjem. Nadalje, sve ovo dokazuje kako se sve može ukoliko je prisutna obiteljska podrška, odnosno strast za zdravim načinom života. Trail trčanje uključuje prirodu, odnosno trči se izvan gradskih i naseljenih područja, a shodno svemu ovome smo iskoristili priliku i razgovarali s Pađanom kako bismo vam dodatno približili njegov način života.
Recite nam, otkud potječe vaša ljubav prema trčanju?
Zapravo, ona se rodila već u osnovnoškolskoj dobi jer sam obožavao tjelesni odgoj, odnosno trčanje kao takvo. Obzirom na svoju dob postizao sam vrlo dobre rezultate pa su mi nastavnici čak predlagali da se ozbiljnije počnem baviti atletikom. Ipak, do toga nije došlo te je sve ostalo samo u školskim okvirima. Nadalje, u ovom moram spomenuti kako sam, odlaskom na služenje vojnog roka ušao u jednu od najelitnijih postrojbi hrvatske vojske – 1. HGZ gdje se zahtijevala izrazita psihofizička spremnost s posebnim naglaskom na trčanje pod opterećenjem, hodanje i planinarenje. Tu sam također ostvarivao zapažene uspjehe, a po mom povratku sa služenja vojnog roka pristupio sam obuci za Specijalnu policiju u odjelu interventne policije pri čemu sam također prolazio zahtjevna psihofizička testiranja. Naposljetku, kazao bih kako me ljubav prema trčanju dugo pratila, ali život je otišao u nekom drugom smjeru.
Kako i koliko trenirate kada se pripremate za utrke?
Napominjem da sam ja amater, rekreativac koji je u sve ovo ušao u konkurenciji ozbiljnih momaka. To znači da moji treninzi i pripreme nemaju strogo profesionalno razrađenu priču. Rekao bih da se pokušavam držati nekih stručnih programa trčanja koliko god je to moguće, ali također, slušam i svoje tijelo. Dakle, pokušavam trenirati te se pripremati poučen iskustvima iz prijašnjih utrka. Isto tako, savjetujem se s klupskim kolegama.
Postoje li u vašem matičnom klubu Borik organizirani treninzi?
Trenutno ne. Klub je nakon mnogo godina tek nedavno postao iznova aktivan i ponajprije pokušava privući zaljubljenike u trčanje. To su većinom rekreativci koji imaju svoje osobne obveze. Dakle, još jednom ponavljam, klub za sada nema organizirane treninge. No, kroz godinu se održava kros liga koja je začeta idejom našeg predsjednika Josipa Prvonošca te potpomognuta klupskom upravom. Inače, AK Borik u svojim redovima ima zaista vrhunske rekreativce – od najmlađih do najstarijih. Svi oni su redoviti sudionici raznih utrka diljem Hrvatske te pritom postižu zavidne rezultate koji ih dovode do osvajanja medalja.
Zbog čega ste se odlučili baš za trail trčanje?
Konkretno, bazirao sam se na trail trčanje iako sam participirao i na cestovnim utrkama. Bilo je tu kraćih staza, polumaratona pa sve do maratona. Ljubav prema trail trčanju je iz razloga što je za mene vrijeme provedeno u prirodi neprocjenjivo. Bilo da je riječ o šumi, livadi ili planini. Mirnoća te sam zvuk tišine ili vjetra u krošnjama drveća pa i glasanje divljih životinja jest nešto što me puni pozitivnom energijom dajući mi snagu.
Možete li izdvojiti neku od istrčanih utrka?
Svaka utrka, bila ona cestovna ili trail je specifična sama po sebi i donosi nova iskustva. Od ovogodišnjih utrka bih mogao izdvojiti 100 milja Istre koja je najprestižnija trail utrka u Hrvatskoj. Riječ je o utrci svjetskog ranga te ona okuplja elitne trkače iz cijelog svijeta. Ja sam ove godine trčao Green stazu od 67 kilometara i uspješno sam je okončao puno prije vremenskog limita. Sama utrka je doista organizirana na svjetskoj razini. Ljepote kojima staza prolazi su neprocjenjive, a ona se uvijek postavlja na način da trkači mogu uživati u netaknutoj prirodi svakoga trenutka. Isto tako, izdvojio bih i utrku na Biokovu imena „Apsolute Challenge Extreme Biokovo“. Njezina dužina je 45 kilometara, a radi se o najekstremnijoj utrci u Hrvatskoj obzirom na 4500 metara nadmorske visine te elevacijama. Dakle, za nju sam se više pripremao psihički nego fizički i moram priznati kako sam imao tremu, odnosno strahopoštovanje. Još jedna okolnost koju sam morao ispuniti kako bih uopće mogao nastupiti tamo jest ta da sam bio primoran najprije skupiti određeni broj bodova jer je broj trkača bio limitiran. Mislim da sam o njenoj težini dovoljno rekao kada kažem da je od prijavljenih dvadesetak trkača istu u zadanom vremenu okončalo 13. Bilo je to 10 muškaraca i tri žene. Finiširati tu utrku je nešto predivno i smatram da su svi koji je završe pobjednici. U ovoj priči ne mogu ne spomenuti i dvije utrke koje sam trčao u sklopu nacionalnog prvenstva. To je sljemenski maraton od 45 kilometara te „Žumberak ultra trail“ od 82. Za tu žumberačku avanturu stvarno mogu kazati kako je zaslužila biti top trail utrka prvenstva Hrvatske, a istrčao sam i nekoliko „humanitarki“ koje trčim s posebnim guštom obzirom na činjenicu da sva sredstva idu u dobrotvorne svrhe.
Prakticira li trčanje vaša obitelj?
Moja supruga je planinarka pa se stoga više bazira na to. No, u mladosti se bavila orijentacijskim trčanjem i amaterskom radiogoniometrijom te je bila članica reprezentacije Hrvatske. Kada govorimo o djeci reći ću da je to troje opakih trkača pa iz tog razloga odlazimo na nekolicinu utrka. Naravno, participiraju na kratkim, dječjim stazama. Sedmogodišnji sin Marko, Marta koja ima pet godina, ali i trogodišnja Bruna često se kući vraćaju s odličjima. Bruna kao najmlađa jako „grize“, ne odustaje olako i izuzetno smo ponosni. Na našem domećem nedavno održanom „Bilogora trailu“ je istrčala stazu od 5 kilometara, dok Marta i Marko participiraju na ranije spomenutoj bjelovarskoj kros ligi. Dakako, tu je i obvezno planinarenje u društvu majke te HPD „Bilogora“. Jednostavno, prepušteno im je da odaberu što žele. Važno je da uživaju u prirodi bez prisile, odnosno da, na najbolji mogući način ispune svoje slobodno vrijeme.
Kako se nosite s ozljedama? Kako teče oporavak nakon utrka?
Ozljede, posebno u trail trčanju su česte. Podloga po kojoj se trči je uvijek na neki način zahtjevna pa morate stalno biti 100% koncentrirani. Bilo da je riječ o čistoj zemljanoj površini prekrivenoj lišćem što može skrivati razne zamke poput rupa ili otpalih grana pa sve do kamenih, stjenovitih i močvarnih. Naveo bih primjer jedne utrke naziva „Life of Mars“ na otoku Pagu gdje je podloga izuzetno teška jer praktično trčite po oštrom stjenovitom kamenju, a jednim dijelom staza vas vodi kroz more dubine preko jednog metra. Dakle, pravila jednostavno nema. Recept je biti stalno koncentriran kao što sam to već ranije rekao. Što se oporavka tiče, naravno da je on vezan za pripreme prije same utrke. Ukoliko ste redovito trenirali, pridržavali se pravilne prehrane onda je i utrku lakše odraditi. Ukoliko je suprotno naravno da će vam biti teže, odnosno da će oporavak duže trajati. Naposljetku, važan faktor svega ovoga je i kvalitetno zagrijavanje prije starta.
Kako se osjećate tijekom utrka? Ipak je riječ o zavidnim udaljenostima.
Naravno da su takve udaljenosti svakom trkaču izazov. Čitajući kako je to kod profesionalnih trkača shvatio sam da pravila nema. Trkač se mjesecima može pripremati, ali kada krene može se dogoditi odustajanje u prvim kilometrima uzrokovano primjerice krivim disanjem. Za takve utrke stvarno je potrebno veliko iskustvo te je potrebno proći školu trčanja. Iz osobnog iskustva znam da je za njih prioritetno stanje uma uz dakako kvalitetnu fizičku pripremljenost. U elitnoj top klasi trkači imaju između 40 i 50 godina što je itekako respektabilna brojka.
Što biste nam poručili za kraj?
Važno je baviti se nekom aktivnosti koliko god je to u vašoj mogućnosti. Bilo da je to hodanje, trčanje, planinarenje ili nešto drugo. Svaka aktivnost je za zdravo tijelo i zdrav duh. Moram kazati kako mi je želja nekada u budućnosti trčati svjetsku top utrku – Ultra-Trail du Mont-Blanc, a želim zahvaliti svojoj družini iz AK Borik koja je uvijek uz mene. Također, zahvalio bih se i svim ostalim prijateljima te poznanicima koji mi daju podršku. Uvijek ponavljam da mi to daje neopisivu snagu te nikako na samom kraju ne smijem zaboraviti još jednom spomenuti moju obitelj bez koje ne bih uspio. Stoga, jedno veliko hvala svima.
