Postrojba A-satnije Zbora narodne garde osnovana je 10. lipnja 1991. godine. Bila je to prva profesionalna postrojba Hrvatske vojske u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji sastavljena od dragovoljaca iz Bjelovara i okolice. A-satnija ZNG bila je kasnije u sastavu 105. brigade Hrvatske vojske. Bila je to prva postrojba Hrvatske vojske koja je, uz policiju, poslana na ratište u zapadnu Slavoniju. Osamnaest njenih pripadnika su prve masovne žrtve srbo-četničkih agresora u selu Kusonje, 8. rujna 1991. godine.
Svake godine 8. rujna obilježava se ova tragična obljetnica, a tako će biti i ove kada će biti obilježena po 31. put. Razgovarali smo sa članovima Kluba veterana A satnije, predsjednikom Mladenom Sabolovićem, dopredsjednikom Damirom Horvatom, tajnikom udruge Pericom Drmićem i predsjednikom Atletskog kluba „Borik“ Josipom Prvonošcem koji je najavio 1. Memorijalni maraton koji će se održati ove godine.
Gospodine Sabolović, predsjednik udruge A satnije prisjetite nas tog tužnog i nemilog događaja u Kusonjama.
Gledajte, bilo je gadno. Dečki su krenuli iz bjelovarskog parka, otišli su u Kusonje u pratnji civilne policije. Tamo su ih dočekali srpski vojnici, četnici, domaći ljudi. Krenuli su s BOV-om koji je uništen. Dečki su se potom povukli u kuću, tamo su naposljetku i skončali. Dečki koji su preživjeli su zarobljeni i doslovce smaknuti, tako da sve ovo nije bilo samo 8. rujna. To se mora znati, o tome moramo govoriti, te se to ne smije zaboraviti.
Prošla je već 31 godina i svake godine obilježavate upravo te datume kako bismo se prisjetili svega onoga što se tih dana događalo.
Tako je, a tako će biti i ove. Ove će početak biti na Rakovom potoku gdje je masovna grobnica gdje su bili pokopani. To je prva masovna grobnica koja je ekshumirana na ovom teritoriju, ali i općenito u Republici Hrvatskoj. Sve će započeti u 14:30. U 15:00 kreće mimohod prema kapelici, u 16:00 je protokol polaganja vijenaca, dok će u 17:00 sati uslijediti misa. Nakon mise će biti održan mali domjenak za ljude koji će trčati. Dakle, želimo da sve bude na jednom visokom nivou i da se, kako sam to već kazao, ne zaboravi.
Gospodine Horvat, recite nam kako vi kao Klub djelujete? Što radite i koliko puta se okupljate?
Godišnje se okupljamo što više puta možemo. Obvezno imamo obilježavanja pogibija. Ne samo naših branitelja nego i policajaca te ostalih branitelja. Prvenstveno, okupljamo se 10. lipnja kada je godišnjica osnutka naše postrojbe, te je uobičajena godišnja skupština krajem godine gdje izvještavamo o radu protekle godine. Lijepo je pojedince vidjeti nakon dugih 30 godina. Tome je tako jer nas ima od svuda. Ima nas iz morskih krajeva, Dubrovnika, pa sve do Slavonije. Tako da je lijepo popričati, iako je možda riječ o osobama koje jedva poznajemo. To zna biti i vrlo dirljivo. Cilj nam je bio da se obranimo, da imamo svoju državu do čega smo naposljetku došli. Sadašnje vrijeme je takvo kakvo je, teško. No, bez obzira na sve, pokušavamo se održati na okupu, odnosno i mlađe generacije okupiti kako se ne bi zaboravila ta davna prošlost.
Gospodine Drmić, kada se već prisjećamo tog datuma, tog kobnog datuma prije 31 godine, svakako treba spomenuti što se to tada događalo da se ne zaboravi, te da to zapravo uvijek ostane ucrtano u povijest stvaranja Hrvatske!
Ovako, ja obično volim početi jednom mišlju: „U miru sinovi pokapaju svoje očeve, a u ratu očevi pokapaju svoje sinove.“ Nažalost, to je tako i to se tada, ’90.-tih godina događalo u Hrvatskoj. Kaže se da su ratovi, radi svoje primjene i opsežnosti, zla koje donose najgore što se može dogoditi jednom čovjeku te jednoj naciji. Nažalost, to se nama dogodilo. Znate, svijet je nakon II. svjetskog rata donio ženevsku konvenciju, pa se stvorilo jedno mišljenje da je Europa zaštićena od rata. To se tako mislilo sve do velikosrpske agresije na Hrvatsku. Kada je ona pokrenuta na Hrvatsku, posebice taj događaj u Kusonjama, za nas pripadnike A satnije ne da je prekršen jedan, dva ili tri članka ženevske konvencije, prekršeno je svih 426 njenih članaka. Takav izljev zla kakav se tamo dogodio, to se rijetko gdje može naći negdje u povijesti. To je strašno. To je jedna stvar. Druga stvar, mi kao pripadnici A satnije smo tada imali samo hrvatsku odoru, hrvatsku šahovnicu i hrvatsko srce. Kod velikosrpske agresije neprijatelj nije računao na to. On je računao da će nas pregaziti s tehnikom te svime ostalim. Međutim, hrvatski čovjek je stao, imali smo povijesnu priliku da ostvarimo stoljetni san hrvatskog naroda te smo to i napravili. Žrtva je bila ogromna, strahovita, sloboda je krvlju stečena i ne smijemo se njome samo tako poigravati. Kada su naši pripadnici uletjeli u velikosrpsku zasjedu tog 8. rujna, oni su, bezobzirno na tragičan ishod pobijedili. Po mom osobnom mišljenju, pobijedila je hrabrost. Jer, kada su ti velikosrpski agresori uvidjeli da je tih 20 ljudi spremno umrijeti za prijatelja, za Hrvatsku, mislim da su se tada zapitali: „Pa, neće nam biti lako?“.
Je li se to moglo nekako izbjeći? Sada, nakon toliko godina, kada se napravi retrospektiva, je li bilo načina da se ti vojnici izvuku iz te situacije?
Gledajte, to je bilo neko drugo vrijeme u odnosu na današnje. Tada nije bilo razmišljanja o čemu vam govori činjenica da je 20 ljudi u akciju pošlo sa svega 17 pušaka. To vam govori kakav je to bio entuzijazam, srce i volja za Republikom Hrvatskom, odnosno njenom samostalnošću. Teško je kazati da li se moglo izbjeći. Pokušali smo se probiti prema njima, doći do kuće, do okruženja – bila su tri ili četiri pokušaja. Čak smo došli u neposrednu blizinu gdje su oni pozvani da se preostali sposobni za borbu pa i ranjeni izvuku. No, oni su odbili te se tu iznova vraćamo na onu spomenutu hrabrost. Oni nisu željeli ostaviti ranjene, zarobljene i mrtve. Bilo je, ili svi ili nitko. To je ono po čemu je ovaj događaj specifičan i ja vjerujem da poslije toga više ništa nije bilo isto. Agresor je time uvidio da mu neće biti lako osvojiti Republiku Hrvatsku, dok je nama to pokazalo protiv kakvog neprijatelja se borimo.
Klub veterana A satnije povodom tog datuma nakon 31 godine, pored ovog kompletnog programa koji se očekuje organizira jedan Memorijalni maraton. On je zapravo jedna vrlo zanimljiva priča kojom će se barem na neki način zahvaliti svim tim ljudima, tada mladim ljudima koji su u Kusonjama ostavili svoje živote. Recite nam nešto o tome.
To su ljudi koji su bili izrazito mladi, u svojim tridesetim godinama, praktički na pragu svojih života. Ljudi od kojih je nekolicina imala obitelji, djecu te se ovaj Memorijalni maraton organizira njima u čast. Trčat će se od Bjelovara do Pakraca, dugih 77 kilometara. Bit će iscrpljujuće, ali moramo ovu priču prenijeti na mlade generacije. Ne želimo ih previše zamarati time, no neka i oni dobiju uvid u sve ovo. Iznova kažem, bit će mukotrpno, no siguran sam kako će to trkači istrčati s velikim ponosom.
Kako mladi danas osjećaju taj dio hrvatske povijesti?
Rekao bih kako današnji mladi imaju nešto malo drugačiju viziju života, a i cjelokupna situacija u državi ih je malo odmaknula od svega ovoga. Naravno, mi se trudimo svake godine održati ovaj događaj na nekom određenom nivou, a ovaj Memorijalni maraton će poslužiti da se odmaknemo od uobičajene rutine. 8. rujna imamo komemoraciju te smo odlučili napraviti nešto novo. Gospoda Josip Prvonožac te Igor Vuković su nas kontaktirali kako bi se i mlade uključilo u ovu priču. Dakle, bit svega je da se i mlade osobe podsjete, da obiđu i vide kako je to bilo u tim davnim vremenima. Mi stariji smo nažalost sve stariji i stariji, sve manje možemo, a na mlađima svijet ostaje.
Gospodine Prvonožac, pojasnite nam protokol samog maratona.
77 kilometara nije malo pa će nas biti samo devet. Od tog broja će pet trkača stići iz Sisačko-moslavačke županije. Naš klub će participirati s tri trkača, a tu će biti i jedan trkač iz Velikog Grđevca. Startat će se iz bjelovarskog parka u 6:00 sati. Dakle, krenut ćemo s mjesta otkuda su naši vojnici kretali u svoju akciju. Trčat će se lagano, u skupini i planiramo do 16:00 sati, kada počinje program u Kusonjama tamo doći. Simbolično, trčat će Darko Vargić kao predstavnik najstarije generacije našeg kluba, trčim ja koji sam u to vrijeme imao 10 godina, te trči jedan mladi momak koji se tada još nije niti rodio. Sve u cilju povezivanja generacija, odnosno kako bismo današnje mlade upoznali s tadašnjim događajima. Pojedinci će istrčati cijelu rutu, dok će se drugi izmjenjivati. Međutim, i onaj tko će se mijenjati će istrčati barem 40 kilometara što je polovica rute. Pratnja je osigurana. Iza nas ide kombi pa i policijska pratnja. Stajat ćemo otprilike svakih pet kilometara kako bismo se okrijepili, ponešto pojeli, a zatim nastavljamo dalje. Trčat će se bez obzira na vremenske uvjete, a ukoliko nam se netko putem poželi pridružiti kako bi nam dao podršku može to slobodno učiniti.
Za kraj, ima li nešto što biste još željeli dodati, a da nismo rekli?
Mi hrvatski ratnici, odradili smo posao besprijekorno. Hrabro, časno smo izvršili dobivenu zapovijed, obranili i oslobodili zemlju. Danas u miru i slobodi svi moramo dati svoj maksimum da žrtve ovih mladića ne budu uzaludne. Dragi prijatelji, dragi suborci – neka vam je laka hrvatska gruda. Počivali u miru Božjem te veliko hvala za sve. Bilo je časno poznavati vas u najtežim trenucima života. Osobno ste veliko nadahnuće i dokaz da se ne odustaje te ne predaje. Bilo je radosti i tuge – ostaje sjećanje. Čovjek ne umire onog trenutka kada tjelesno napusti ovaj svijet već umire onog trenutka kada ga zaborave oni koji žive poslije njega. Ne možemo vas zagrliti, pogledati u vaše tople oči, čuti vaše riječi, ali vi ste živi dok god živimo mi koji smo vas poznavali. Nećemo vas nikada zaboraviti. Hrvatski ratnici A satnije, pozdrav domovini; do ponovnog susreta nekad, negdje gore među zvijezdama – riječi su kojima ćemo i završiti ovaj razgovor.
Intervju vodio Dražen Kocijan Kocka, obradio: Filip Mlinar
