Dubravci, Valentino i Domagoj neumorno treniraju i sanjaju Olimpijske igre

Uvijek rado predstavljamo mlade uspješne sportaše. Valentino Ivanić i Domagoj Jagar su svakako jedni od njih.

Valentino ima 17 godina i ide u 3. razred srednje medicinske škole Mlinarska u Zagrebu, dok Domagoj ide u sedmi razred OŠ Dubrava. Ova dvojicu mladića su braća koja su uspješni karatisti, svaki u svom uzrastu. Karateom su se počeli baviti od malih nogu.

– Karateom se bavim od nepune pete godine života, a krenuo sam tako što me tata odveo na trening kako bi negdje usmjerio moj višak energije i tu hiperaktivnost u nešto korisno – otkriva nam Valentno koji je ljubav prema karateu prenio i svom mlađem bratu Domagoju.

– Moj sportski put je krenuo na klupi gledajući Valentina kako trenira. Nakon što sam navršio 4 i pol godine krenuo sam na karate u vrtiću u Ivanić Gradu, tako da sam prošao sve selekcije u Karate klubu Mladost Ivanić Grad i sad sam u najstarijoj skupini – kaže Domagoj.

Na pitanje koliko treniraju, odgovor je bio puno. I dok Domagoj ima treninge pet puta tjedno, po sat, sat i pol, nekad i više po potrebi, Valentino je u dvorani svaki dan i to nekada i nekoliko puta.

– Treninge imam svaki dan minimalno jednom, nekada i vikendom, jednom ili dva puta dnevno, u prosjeku od sat i pol pa na više. Trenutno treniram u Zagrebu, u Karate klubu Hercegovina Zagreb, koji je ujedno i najuspješniji klub u Hrvatskoj po uspjesima i odličjima. Upravo iz tog kluba je i prvi karate olimpijac Ivan Kvesić. Ne smijem zaboraviti i svoj prvi klub, Karate klub Mladost Ivanić Grad gdje sam i počeo i doživio svakakve uspone i padove te razne lijepe uspomene. Također vrlo kvalitetan klub, odlična atmosfera i ekipa za trening – rekao je Valentino.

Kroz bavljenjem ovim sportom imali su i nekoliko ozljeda. Domagoj nam je od ozljeda izdvojio ogrebotinu rožnice oka, te puknuće arkade. Dok Valentino ima malo duži popis.

– Doživio sam mnoge ozljede kao i drugi, ne neke velike, koje bi mi obilježile karijeru ili spriječile da se bavim karateom već onako, one koje bi prošle nakon mjesec – dva, te naravno i one ozljede koje se događaju svakodnevno,udarci u razne dijelove tijela – kazao je Valentino.

Osim što su uspješni sportaši ispunjavaju i sve svoje školske obaveze.

– Zna se dogoditi da trpi jedno od toga, zbog gustog rasporeda, ali sve je to neko ulaganje u sebe i nešto što će me zasigurno obilježiti za cijeli život. Ja ne zamaram toliko profesore svojim privatnim stvarima i obavezama iako znaju za njih, no opet je to do pojedinaca koji to uvažavaju ili ne -istaknuo je Valentino, a na što se Domagoj nadovezao kako je njemu dosta teško uskladiti školu i treninge, ali s voljom se sve može.

– Neki profesori imaju više razumijevanja, a neki manje -zaključuje Domagoj.

Pitali smo ih i kakva im je konkurencija i s kojim se svojim uspjesima najviše ponose.

– U Hrvatskoj konkurencija je sasvim solidna, no ja sam uvijek favorit na natjecanjima, ako ne za prvo mjesto, onda bar za medalju. Dakako da se dogodi i natjecanje bez medalje, ali to ću pripisati psihičkoj pripremi i stanju u glavi, što jer normalno za svakog sportaša. Od natjecanja bih izdvojio kao bitnije Prvenstva Hrvatske za mlađe uzraste do 21 godine, gdje u toj dobnoj skupini imam već 9 medalja, od toga 4 zlata. Vrlo mi je bitno srebro sa seniorskog Prvenstva Hrvatske iz 2022. i plasman na Europsko prvenstvo u Finskoj 2021. gdje sam napravio plasman u top 16. Od priznanja bih još izdvojio priznanje za najboljeg sportaša godine Ivanić Grada dvije godine za redom i priznanje za perspektivnog sportaša Zagrebačke županije – nabrojio je svoje uspjehe Valentino.

– Ja sam nastupio skoro pa u cijeloj Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini nekoliko puta. Konkurencija je uvijek jaka, ali se uspijevam izboriti za medalju. Izdvojio bih da sam bio županijski prvak i da sam dva puta bio treći na državnome prvenstvu i jednom drugi. Nedavno sam dobio i priznanje za Sportsku nadu Ivanić Grada – istaknuo je Domagoj svoje sportske uspijehe.

Na pitanje tko su im uzori, Domagoj nam je prvog istaknuo brata, zatim roditelje i trenera, a Valentino je na ovo pitanje kazao kako mu uzor i nisu neke sportske figure.

– Od njih samo prepisujem neke načine borbe i tehnike. Jako cijenim i poštujem mojeg bivšeg trenera iz Karate kluba Mladost, Ivicu Barišca i sadašnje trenere u Karate klubu Hercegovina Zagreb. Uzori su mi i podrška obitelj, te naročito moj tata koji me vodio cijelo vrijeme i vjerovao u mene kao i danas, te usmjeravao u kriznim vremenima kada sam i htio odustati, ali on to nije dopustio i vrijedilo je – pojasnio je Valentino.

Kako je to najčešće kod mladih sportaša tako i ovdje financijski ove mladiće u bavljenju sportom kojeg vole i u kojem su uspješni najviše pomažu roditelji.

– Financijski nam pomažu roditelji koliko god mogu. Zatim Općina Dubrava, tu bi htio spomenuti našeg načelnika Tomislava Okrošu koji nam je izašao u susret kada roditelji nisu mogli pokriti troškove smještaja i natjecanja na Europskom prvenstvu u Finskoj. Pripomogao je i moj klub, Karate klub Hercegovina Zagreb. Bratu pomaže KK Mladost -rekao nam je Valentino.

Planova je puno koje su stavili ispred sebe u vremenu koje dolazi. Domagoj ima glavni cilj doći do crnog pojasa dok se Valentino priprema za svjetsko prvenstvo koje će se održati u listopadu ove godine.

A hoćemo li ih jednog dana vidjeti i na Olimpijskim igrama?

– Olimpijske igre su jedna velika stepenica i naravno da ćemo se pokušati izboriti za njih – kazao je Domagoj, a Valentino dodao kako su Olimpijske igre jedan lijep izazov i putovanje i san svakog sportaša, no to je još daleko.