Rukomet je u Bjelovaru daleko najpopularniji sport već godinama, a što je tome tako najzaslužnija je 1972. Naravno, riječ je o godini u kojoj se bjelovarski rukomet proslavio, odnosno u kojoj je, tadašnji ORK Partizan Bjelovar došao do svog najvećeg uspjeha – naslova Kupa Prvaka (današnja Liga Prvaka). Predvodnik te slavne generacije bio je Hrvoje Horvat „Cveba“ i, obzirom da je nedavno proslavljena velika 50. obljetnica navedenog uspjeha, iskoristili smo prigodu te s Horvatom starijim ugodno razgovarali o tome, ali i o mnogim drugim temama. Govorio nam je najbolji rukometaš 20. stoljeća kako je uopće došlo do njegove odluke o početku bavljenja rukometnom igrom, svojim počecima u ovom zanimljivom, globalnom sportu, odnosima s trenerom Željkom Selešom i svojim suigračima. Emocionalno se prisjetio nezaboravnog dočeka Partizanovaca u Bjelovaru, odnosno velike pobjede nad moćnim Gummersbachom legendarnim rezultatom 19:14 usred Dortmunda.
Također, bilo je riječi i o zlatnoj olimpijskoj medalji koju je osvojio u Munchenu kao član jugoslavenske nacionalne vrste, također te trofejne 1972., a naveo nam je i neke od svojih najvećih trenerskih dostignuća po završetku igračke karijere. Pitali smo ga kako mu je nadjenut njegov nadimak, pomaže li savjetima svom sinu (današnjem izborniku hrvatske reprezentacije) prilikom priprema utakmica te nam je za kraj ovog iscrpnog intervjua iznio svoja razmišljanja o sadašnjem stanju u RK Bjelovar, ali i hrvatskom muškom rukometu u cjelini. Stoga, prepustite se užitku čitanja o pravom rukometnom genijalcu.
Kada i gdje ste rođeni? Pobliže nas upoznajte sa svojim obrazovanjem (škola, fakultet, trenerska škola)!
Rođen sam u Bjelovaru i prvih nekoliko mjeseci svog života sam proveo kod svoje tete, mamine sestre. Važno je kazati da su moji roditelji inače živjeli u Ivanskoj obzirom na to da je moj otac tamo obavljao veterinarski posao pa smo se nakon ta tri ili četiri mjeseca preselili u Ivansku. Nedugo potom, otac je dobio premještaj u Topolovac kod Siska na poljoprivredno dobro, no poslije četiri godine boravka tamo vratili smo se u Bjelovar. Tu sam završio osnovnoškolsko, srednjoškolsko obrazovanje te zatim u Zagrebu studirao na Pravnom fakultetu gdje sam diplomirao. Kada me pitate o trenerskoj školi, najprije moram kazati kako su me kao igrača vodili najbolji treneri s ovih prostora – Željko Seleš i Vlado Štencl. To bih nazvao svojom životnom školom, a svojevremeno sam za trenersko zvanje polagao na fakultetu za fizičku kulturu kako je to nekada nosilo naziv.
Jeste li se, prije svog potpunog posvećivanja rukometnoj igri bavili još kojim sportom? Ako jeste, što je bilo presudno da vaš konačan odabir bude upravo rukomet?
Gledajte, u naše vrijeme svi smo se okušali u svim mogućim sportovima – nogomet, rukomet, vaterpolo, plivanje, atletika….. . Naposljetku sam se kroz školu i zanimljivost treninga odlučio za rukomet. Također, imao sam četiri godine starijeg brata koji je trenirao rukomet pa sam uz njega, sa svega 12 godina „visio“ na igralištu gledajući ga. Njemu i njegovim suigračima sam vraćao lopte te sam se na taj način zaljubio u ovu igru. Tako sam s vremenom napredovao i, preko četvrte, treće, odnosno druge momčadi stigao do prve. Jedna anegdota u svemu tome jest ta da smo, u vremenu kada smo igrali u trećem sastavu na dvoboj protiv Ivanske išli na biciklima predvođeni trenerom Selešom. Odigrali i bicikliranjem se vratili nazad, a legendarni Ivančan Zdenko Vojković je nas klince doslovce nosio na leđima. Dakle, to su bili moji prvi rukometni koraci.
Kada ste postali prvotimac ORK Partizan Bjelovar?
Vrlo brzo me Seleš priključio treninzima seniorskog sastava, a onda se za mene dogodila jedna sretna okolnost. Naime, još jedna bjelovarska legenda – Božo Peter je slomio ključnu kost te me je trener mršavog, tankog, sa svega 15 i pol godina „gurnuo“ u igru. Stvarno ne znam što je vidio u meni već tada, ali je jedna od njegovih brojnih kvaliteta bila ta što se nije bojao mlade igrače „baciti“ u vatru. Također, imao je nevjerojatno oko za talente, a taj navod temeljim na tome što je ORK Partizan u budućnosti dao mnoštvo reprezentativaca.
Sjećate li se svoje prve utakmice u dresu ORK Partizan? Protiv koje je to momčadi bilo i gdje? Kako ste se osjećali kada ste, kao izuzetno mlad igrač dobili priliku debitirati?
Da, prva utakmica mi je bila u Đurđenovcu gdje smo igrali prijateljsku. Tamo se u to vrijeme igrao dosta ozbiljan rukomet, a to nikada neću zaboraviti. Došli smo navečer, noćili i bilo je dosta hladno. Stoga nam nije preostalo ništa drugo nego se snalaziti, grijati pa smo pronašli neki stari drveni otirač kojeg smo iskoristili. Dakle, bila je to još jedna anegdota u mojoj mladoj karijeri. Što se tiče same utakmice, igrao sam desetak-petnaestak minuta i naravno da je to bilo ostvarenje snova za mladića poput mene. Zapravo, to su bili moji sami počeci te nisam još niti pomišljao što ću sve uspjeti postići.
Koliko dugo ste nastupali za seniorski sastav i koliko ste dvoboja odigrali za isti?
S nepunih 16 godina sam krenuo ozbiljnije igrati, a sveukupno sam odigrao 18 prvenstva, odnosno 882 utakmice. Postigao sam 4974 pogotka što je bilo dovoljno da sedam puta budemo prvaci bivše države. Jedna zanimljivost iz te priče jest da je tadašnji novinar Sportskih Novosti Reno Vinek prilikom jednog dvoboja kojeg smo igrali u Zagrebu, kada sam imao 22 godine napisao „veterani“ misleći na Jandrokovića i mene aludirajući na činjenicu što smo već šest godina bili članovi seniorske momčadi.
Kako ste se s slagali s trenerom, gospodinom Željkom Selešom te svojim suigračima?
Sve je bilo posloženo, jako dobro uređeno. Seleš nas je vodio kao svoju djecu. On je bio naš drugi otac i znalo se da ga se sluša, nije bilo nikakvog pogovora. Ja osobno sam kroz to dobio jednu karakteristiku točnosti. Nikad nisam zakasnio na trening te sam mu i danas na tome zahvalan. Također, odlično sam se slagao s ostatkom momčadi. Družili smo se na terenu i izvan njega, a upravo to smatram ključem naših uspjeha – jedno zajedništvo, veliko međusobno poštovanje mlađih i starijih igrača.
19. veljače 1972. godine ste, zajedno sa svojim suigračima, osvajanjem tadašnjeg Kupa Prvaka upisali Bjelovar na rukometnu kartu svijeta. Jeste li vjerovali u uspjeh protiv tada moćne momčadi njemačkog Gummersbacha, i to još na njihovu terenu?
Nema sumnje da je Gummersbach bio apsolutni favorit. Dvije godine prije ovoga su oni osvojili dva naslova prvaka Europe, a praktički smo igrali kod njih kući. Naime, Dortmund je od Gummersbacha udaljen svega 40 kilometara. U dvorani je bilo 16 tisuća ljudi, no, važno je kazati da smo mi vjerovali u sebe. Seleš nas je odveo u Hamburg gdje smo trenirali, imali svoj mir pritom odigravši s tamošnjim istoimenim klubom prijateljski susret kako bismo se navikli na njemački rukometni stil. Također, otišli smo i u Bremen gdje smo odmjerili snage sa TV Gramke. Na toj utakmici su bili igrači Gummersbacha, gledali nas, ali naš trener je, vidjevši to povukao novi genijalan potez. Izmiješao nas je tako da nitko nije igrao na svojoj prirodnoj poziciji i smatram da su nas Gummersbachovci podcijenili. Očigledno su mislili da će nas lakoćom savladati, a uz sve Selešove „spačke“, mi smo bili uigrana momčad. Stoga, vjerujući u sebe, igrajući neustrašivo uspjeli smo.
Opišite nam svoje dojmove nakon te veličanstvene pobjede te povratka!
To je nešto što u meni uvijek budi more emocija. Već po dolasku na aerodrom u Zagreb ljudi su nas pozdravljali, a posebnost u svemu tome jest ta što je, u trenucima kada smo prolazili gradom, na Maksimirskom stadionu trajala utakmica Dinama. U jednom trenutku je službeni spiker rekao: „upravo kraj stadiona prolaze rukometni prvaci Europe“. Cijeli stadion se digao, zapljeskao i postoji još nešto što nikad neću zaboraviti. Ljudi su u selima uz cestu, kada smo putovali prema Bjelovaru doslovno bacali cvijeće. U bjelovarskom parku se nije moglo hodati. Nosili su nas na ramenima. Dakle, to je jednostavno neprocjenjivo.
Već spomenuta 1972. godina je bila vaša najuspješnija igračka. Osim osvajanja klupskog naslova prvaka Europe, također ste osvojili i zlatnu medalju na OI u Munchenu. Recite nam nešto o tome!
Mi smo bili toliko dobri, toliko jači od svih da smo osvajali turnir za turnirom. Osvojili smo svih pet najjačih svjetskih turnira u godini pred Munchen te nosili epitet favorita u Njemačkoj. Tu moram pohvaliti Štencla koji je bio odličan psiholog. Imao je fenomenalne taktičke zamisli, ništa nije prepuštao slučaju. Naprosto je bio genijalac, dok o našoj kvaliteti govori i to što su se momci Čehoslovačke, pobijedivši tadašnji DDR u polufinalu veselili kao da su došli do naslova. Dakle, znali su da su im protiv nas šanse minimalne, a mi smo na OI došli sa zadatkom. Nadalje, između nas i Rumunja je vladala jako velika netrpeljivost pa nam je, poslije trijumfa nad njima u polufinalu pao jedan ogroman kamen sa srca. Naposljetku smo svoj zadatak odradili do kraja te se kući vratili sa zlatom oko vrata.
Svojevremeno ste se odlučili na suradnju s atletskim trenerom, gospodinom Zvonimirom Ivekovićem. Zbog čega je došlo do te suradnje i na koji način vam je on pomogao?
Nakon nekog vremena sam se osjećao nezadovoljno svojim igračkim učinkom i razvijanjem pa sam se odlučio Ivekovića zamoliti za pomoć. Pitao sam ga mogu li doći na njegov atletski trening i ta je priča tako krenula. Pribavio sam šprinterice, a treninzi su bili raznovrsni. Trčao sam uz brijeg, četiri puta 150 metara, pomoću prepona sam uvježbavao odraze te sam, uz sve to počeo raditi na eksplozivnosti. Imali smo jednu šipku i nekoliko utega što znači da nismo težili masi već smo brzim pokretima željeli doći do već spomenute eksplozivnosti. Još jedna važnost u svemu ovome je ta da nikada nisam bio ozlijeđen. Postao sam žilav te sam, i u 50. minuti dvoboja mogao šprintati kao na samom početku.
Koje godine ste okončali svoju igračku karijeru u ORK Partizan? U kojim ste sve klubovima kao igrač nastupali? Kada, te u kojoj momčadi ste se prestali aktivno baviti rukometom?
U Bjelovaru sam igrao sve do 1979. godine, odnosno svoje 33. godine života. Nikad nisam mislio da ću ići igrati negdje izvan granica svoje domovine, ali tada je došlo do iznenadne smjene trenera Jandrokovića s kojom se nisam slagao te sam iduće sezone otišao put Njemačke. Moj prvi klub tamo je bio munchenski Milbertshofen koji je imao odlične igrače, a naznaka je da sam stjecajem okolnosti svoj prvi ugovor potpisao neslužbeno, na običnom komadu papira kojeg sam istrgnuo iz svoje bilježnice. Ipak, i tamo je poslije nekog vremena došlo do poteškoća pa smo nas sedmorica otišli u sastav imena Schwabing. Igrao sam sve do 38. godine i vratio se. Međutim, nije mi bilo dosta rukometa te sam igrao za svoju RK Ivanska. Pomogao sam pri plasmanu iz 3. u 2. ligu, a Ivančani se, obzirom na sve navedeno ponose sa mnom i svojataju me.
Jeste li se poslije aktivnog igranja bavili trenerskim poslom? Koje ste sve sastave predvodili i s kakvim uspjehom?
Jesam. Po mom povratku iz Njemačke, 1983. godine sam u Bjelovaru preuzeo U12 generaciju koju sam doveo do naslova prvaka Hrvatske 1990. Riječ je momčadi 1971. godišta i mlađi, a ja nisam imao niti jednog rukometaša 71. godišta. Točnije, većina ih je bila 72., Đerić 74., Nimš 76. Igrali smo u Puli protiv mnogih renomiranih klubova koji su u svojim redovima imali velik broj isprofiliranih momaka, posebice zagrebački Medveščak. Samo neki od njih su bili Bilić i Farkaš, dok nas je u finalu čekala metkovska Mehanika prevođena Golužom te Kalebom.
Potom smo otišli u Niš na jugoslavensko prvenstvo gdje smo u grupi odmjerili snage sa RK Crvenka koja je također bila izrazito moćna. Tukli smo je, osvojili prvu poziciju, da bi u finalnom srazu zaigrali protiv Nišlija. Desetak sekundi prije kraja smo imali prednost od jednog zgoditka, ali smo primili pogodak za izjednačenje. Kako su i produžeci okončani neodlučeno, pristupilo se izvođenju sedmeraca gdje smo nažalost ostali na nuli i poraženi smo. Uslijedilo je vođenje prvog sastava Bjelovara nakon čega sam otišao u Njemačku. Pred sam rat, 1991. sam dobio ponudu iz već „opjevanog“ Gummersbacha te sam duge 22 godine proveo u Njemačkoj kao trener. Vodio sam pet klubova s raznoraznim uspjesima, a osim Gummersbacha svakako su najpoznatiji Melsungen i Coburg.
Kako je došlo do vašeg zanimljivog nadimka – „Cveba“?
Taj nadimak sam dobio po starijem bratu. Zapravo, on je u školi čitao knjigu Mate Lovraka u kojoj se neki maleni psić zvao „Cveba“ tako da je prvotno on prozvan „Cveba“. Stoga sam ja bio „mali Cveba“, a nadalje, rođenjem mog sina, ja sam postao „Cveba“, da bi mom sinu Hrvoju nadjenuli prefiks „mali“ uz nadimak. Anegdota jest ta da svog brata Zvonka ja zovem „Cveba original“, a najbolji slučaj u svemu ovome je da moja kćer Vanja sada živi s čovjekom kojemu je nadimak „Cveba“. Dakle, sve je nekako povezano i to „Cveba“ me prati kroz čitav moj život.
Zasigurno s vašim sinom Hrvojem, koji je sada izbornik hrvatske muške izabrane vrste puno razgovarate o rukometnoj igri. Pomažete li mu u radu svojim iskustvom? Pita li vas za savjet?
Ovako, Hrvoje je izuzetno samostalan te mu ja, shodno tome pomažem vrlo malo. Primjerice, igra se neka utakmica i on mi pošalje CD kako bih ga pogledao i iznio svoje kratko mišljenje. Međutim, kako se to kaže, ne „solim“ mu pamet, odnosno, on pripremu odrađuje sa svojim stručnim stožerom.
Za kraj ovog iscrpnog intervjua nam iznesite svoja razmišljanja o trenutnom stanju u muškom rukometnom klubu Bjelovar, ali i hrvatskom rukometu u cjelini!
Kada govorimo o hrvatskom klupskom rukometu, reći ću kako smatram da je dobro što se konkurencija širi. Dobro je što se u priči pojavio našički Nexe jer se samim time podigla razina kvalitete te interes publike za rukomet. Nadam se da će se u budućnosti nastaviti u tom smjeru jer će to onda biti pozitivno i za reprezentaciju. Što se tiče Bjelovara, moram iskreno kazati da ne pratim previše iz razloga što mislim da se vodi loša klupska politika. Totalno smo zanemareni mi stari igrači koji bismo mogli još uvijek pomoći s određenim savjetima. Žalosno je reći, ali ja osobno sadašnji klub ne smatram svojim. Moj klub je ORK Partizan. Ništa nije učinjeno kako bismo se mi nekadašnji igrači osjećali kao pripadnici sadašnjeg kluba.
Na ovaj smo vam način približili sportski i životni put bjelovarske rukometne legende Hrvoja Horvata starijeg. Želimo mu puno uspjeha u budućim aktivnostima.
