Foto/Grad Čazma

Na ovogodišnjem 45. Supermaratonu “Od Kaptola do Kaptola” Grad Čazma imao je tri predstavnika. Jedna od njih bila je i Katarina Anić Zirdum koja je u ženskoj konkurenciji završila na 11. mjestu s rezultatom od 6:16:29.

Njen rezultat je tim vrjedniji zato što se trčanjem bavi rekreativno, za razliku od ostalih maratonki koje su sve članice nekog atletskog kluba.

Nakon što su se slegnuli dojmovi razgovarali smo s Katarinom koja nam je otkrila kako se osjećala, koji joj je bio najteži dio utrke, tko joj je bio podrška, te nam je više rekla o daljnjim planovima.

Kako je u vašem slučaju započela ljubav prema trčanju?

Odmalena volim trčanje, a u osnovnoj školi sam jedno vrijeme trenirala atletiku i treneri su smatrali da mi ide i poticali me. Trčim od kad znam za sebe, a unazad zadnje dvije godine kako nam došla korona sam krenula češće trčati.

foto/Grad Čazma

Kako je došlo do želje za trčanjem upravo supermaratona?

Za vrijeme Domovinskog rata kod nas u školu je došlo dosta izbjeglica, pa tako i jedna djevojčica Slavica. Nas dvije smo bile najbrže u školi u trčanju. Kako je za nas Čazmance supermaraton oduvijek bio velika stvar mi smo razmišljale tad s nekih petnaest godina ići istrčati ga. Slavica je krenula i naravno nije uspjela, a meni mama nije dopustila jer sam bila klinka. Od tad mi to stoji negdje u glavi.

Jesi li do sada već trčali koji maraton?

Trčala sam zadnju godinu par trailova po Medvednici, zagrebački Cener i pred mjesec dana maraton u Splitu.

Kako su tekle pripreme za ovaj maraton i koliko često trenirate?

Krajem prvog mjeseca sam odlučila da ću ići na supermaraton, pripremala sam se sama, kako ja kažem trčim na osjećaj. Trenirala sam od tri do pet puta tjedno kako sam uspjela uz ordinaciju i druge obveze.

foto/Katarina Anić Zirdum

Kakva je bila utrka, koji dio utrke ti je bio najteži?

Utrka je bila super, krenula neki svoj tempo koji sam držala. Do 42 km je igra, a onda postalo vruće, lagano već umor, malo zahtjevnija staza. Na 51 km sam malo usporila i onda jednostavno nastavila dalje do kraja.

Što vam je prolazilo kroz glavu na maratonu u nedjelju?

Inače uvijek slušam muziku dok trčim, tako sam i sad. U glavi mi bio sav moj svijet i odluka da trčim dok ne istrčim do kraja.

Tko vam je bio podrška?

Podrška mi je uvijek moja obitelj i prijatelji.

foto/Grad Čazma

Jeste li zadovoljni rezultatom?

Moj plan je bio šest sati, tako da sam prošla svoj limit za 16 min, ali sad znam što znači istrčat 61,35km i mislim da je dobro prošlo za prvi put.

Koji su vam daljnji planovi?

Želja mi istrčati šest najpoznatijih maratona u svijetu: Tokyo, Boston, Berlin, London, Chicago, New York i naravno trčati dok ću moći.