Rukomet je jedan od najtrofejnijih sportova u Hrvatskoj, a također, Lijepa naša se može pohvaliti i činjenicom da ima najbolji svjetski sudački rukometni par. Riječ je o Matiji Gubici i Borisu Miloševiću. Ovi Slavonci, Gubica rođen u Petrijevcima 3. srpnja 1980., Milošević u Osijeku 15. svibnja 1978. godine su već dugo u rukometnom svijetu i, gdje god da se pojave visoko su poštovani. Kako od svojih kolega sudaca, igrača kojima dijele pravdu, tako i od navijača koji se okupljaju u dvoranama s namjerom bodriti svoje omiljene momčadi. Ovaj je dvojac uvijek vedar, nasmijan, spreman za šale i pošalice pa je to još jedan dodatan razlog zbog kojeg su omiljeni u društvu. Stoga, nakon nedavnog dvoboja Bjelovara i zagrebačke Dubrave u „Paket 24 Premijer“ ligi, koji je za njih bio samo još jedan rutinski dan u uredu, nismo mogli propustiti prigodu te smo s njima razgovarali u opuštenoj atmosferi bjelovarske dvorane Europskih prvaka. Otkrili su nam kako je došlo do njihovog početka bavljenja suđenjem, kakav je njihov međusobni, ali i odnos s mnogim zvijezdama ovoga sporta čije majstorije često imaju privilegiju gledati uživo, kao i neke od svojih dosadašnjih najvećih uspješnica. Također, odgovorili su na pitanje koliko je ovaj posao zahtjevan, je li njihov gard uvijek isti bezobzirno na natjecanje koje sude, a dakako, bilo je riječi o tome kako zadržavaju svoj autoritet. Govorili su koliko dugo se vide u sudačkim odorama, ima li Hrvatska svjetlu sudačku budućnost i dali svoju ocjenu trenutnog stanja hrvatskog rukometa. Dakle, prepustite se užitku te s radošću i osmijehom na licu čitajte o mnogim anegdotama ove dvojice majstora svog zanata.
Za početak nam u kratkim crtama ispričajte kako je krenula vaša sudačka karijera!
Vjerujte nam, mi na ovo pitanje tražimo odgovor preko dvadeset godina. Zapravo, sve je krenulo sasvim slučajno, 1999. godine kada nas je tadašnji predsjednik Zbora rukometnih sudaca Osijek, gospodin Ivo Pranjić pozvao da se okušamo. Odazvali smo se pozivu jer u to vrijeme stanje u osječkom muškom rukometnom klubu, čiji smo članovi bili desetak godina nije bilo bajno. Položili smo ispit i, iako smo, od svog prvog zvižduka osjetili da bi od cjelokupne priče moglo biti nešto pozitivno nismo niti sanjali da ćemo dosegnuti ove razmjere. Dakle, da ćemo dijeliti pravdu u mnoštvu završnica europskih, svjetskih prvenstava, ali i Olimpijskih igara. Jedino što smo si zadali kada smo započinjali raditi ovaj posao bilo je to da ga, kada ga već obavljamo radimo najbolje što možemo. Isto tako, moramo naglasiti kako, razgovarajući sa svojim mlađim kolegama nastojimo prenijeti im iste afinitete. Naravno da ovo do čega smo mi došli ne može svatko, nije uobičajeno no, uz mukotrpan i predan rad moguće je.
Ne samo da ste ponos Osijeka i svoje Slavonije, već ste ponos cijele svoje domovine. Uvijek nam je drago vidjeti vas na velikim natjecanjima, u najvažnijim rukometnim utakmicama – kako klupskim, tako i reprezentativnim. Molimo vas za komentar tih navoda!
Da, sve to što smo postigli jako lijepo zvuči. Međutim, stvar je u tome što imamo i obvezu predstavljati hrvatski rukomet, Hrvatsku kao zemlju. Tu obvezu daju nam sve silne nagrade te priznanja koja su nam dodijeljena pa si ne možemo dopustiti stvari koje bi si možda dopustio netko drugi. No, sve dok uživamo u ovome bit ćemo prisutni, a kada nam mnoga putovanja, dvoboji te sve oko toga bude predstavljalo opterećenje, a ne zadovoljstvo vjerujte nam, prvi ćemo se ostaviti zviždaljke. Zapravo se ne opterećujemo puno po pitanju našeg sudačkog vijeka.
Recite nam, uspoređujući jednu utakmicu velikana poput francuskog PSG-a ili španjolske Barcelone sa onom u „Paket 24 Premijer“ ligi, postavite li se uvijek identično?
Naravno. Smatramo da je to jedini način kako suditi kvalitetno. Nikako nije dobro kalkulirati prilikom dijeljenja pravde. Znači, neovisno kome sudimo pristupamo identično. U glavama nam mora biti misao da smo mi tu zbog igrača, jedan servis svima njima koji treba omogućiti regularan tijek susreta. Želimo svoj posao odraditi najbolje što možemo bezobzirno na rang nadmetanja. Dakako da je presing, što ideš prema višoj stepenici veći, ali dovoljno smo iskusni da se znamo nositi s njim te ga prevladati. Kao zaključak ovog pitanja ćemo reći da nam je, iako će to možda čudno zvučati naša „Premijerka“ najveći gušt za suditi i najviše uživamo na njenim parketima.
Kako održavate autoritet nad rukometašima tijekom utakmice?
Igrači i u našem okruženju, a i na svjetskim parketima znaju da mi sudimo uvijek isto, bez favoriziranja bilo koga. Kroz godine se taj autoritet izgradio te nam bezuvjetno vjeruju. Stoga, u većini slučajeva nemamo nikakvih poteškoća, no ono što je također važno dodati je međusobno poštovanje. Na terenu, za vrijeme trajanja susreta smo svi profesionalci i tek po završetku možemo biti prijatelji. Rukometaši nas, bezobzirno da li je riječ o Karabatiću, Hansenu ili nekom iz neke niže lige poštuju, kao što je naš zadatak poštovati njih. To je jedini pravi, ispravan put i samo tako se može uspjeti.
Osim što činite sudački par, družite li se i izvan terena?
Hahaha. Kao što vidite, dobrano ste nas nasmijali ovim pitanjem. Naime, osim što zajedno obnašamo sudačke dužnosti te otprilike 130 dana godišnje provedemo na putovanjima kumovi smo pa možemo to ovako definirati – kada nam 15. lipnja završe rukometne obveze i želimo se odmoriti od rukometa i međusobnog kontakta, odnosno sve ono što smo propustili s obiteljima ranije kroz godinu, cjelokupnu svoju komunikaciju stavimo „ad acta“. Dakle, tijekom ljeta uživamo odvojeno u morskim čarima, ali kada nam u jesen krenu sportske obveze druženje je iznova na nivou. Puno vremena provodimo razgovarajući, analizirajući situacije i povjerenje je obostrano. Stoga, krajnja konstatacija je da se, čak i bez da si išta kažemo odlično razumijemo.
Uzori ste mnoštvu mladih sudaca u Hrvatskoj. Imamo li, osim vas sudačkih parova koji bi vas u budućnosti mogli dostojno naslijediti?
Dakako da imamo kvalitetnih sudaca, no, mi najbolje znamo kako sve ovisi o njima samima. Ako pristupe tome kako treba i onako kako im mi sugeriramo, može biti nešto pozitivno. Međutim, ukoliko se bilo koji segment, u bilo kojem poslu shvati olako nije moguće stići daleko.
Kako bismo zaokružili cijelu ovu priču, iznesite nam svoja razmišljanja o trenutnoj kvaliteti hrvatskog rukometa!
Gledajte, puno ljudi smatra drugačije, ali mi držimo da je naš rukomet vrlo dobar. Naravno da poteškoće postoje, kao što je to slučaj i u drugim sportovima. Treba biti strpljiv, možda mrvicu više raditi sa sponzorima, dovesti ih u klubove te ih dodatno zainteresirati za rukometnu igru. Naravno da se mi ne možemo uspoređivati s jednom Njemačkom i najveći problem u svemu jest taj što smo mi kao narod navikli samo na polufinala, finala, zlatne, srebrne medalje. Ipak, kada pogledate ulaganja u sport naša ostvarenja su odlična, kao i pristup igrača. Dakle, na sve možemo i moramo biti izrazito ponosni.
Gospodine Gubica, gospodine Milošević, ovim ste razgovorom, na kojem vam se zahvaljujemo čitateljima Super portala približili svoj sportski, sudački životni put. Istinske ste legende hrvatskog rukometnog suđenja i dokaz kako, ukoliko čovjek stvarno nešto želi to može i ostvariti. Čestitamo vam na svim životnim postignućima uz želju da nastavite s radom s istim elanom. (Filip Mlinar)
