Atletika je poznata kao „kraljica sportova“, a njenom razvitku u Bjelovaru je itekako pomogao iskusni Zvonko Iveković. Ovaj gospodin je rođen upravo u Bjelovaru 10. srpnja 1935. godine te je u svom rodnom gradu i odrastao. Nadalje, može se pohvaliti sa završenom Pedagoškom akademijom – smjer tjelesna kultura. Također, ima položenih nekoliko seminara i posjeduje licencu A kategorije za atletskog trenera. Svojevremeno se nadmetao u preponskom trčanju, odnosno u disciplinama 110 i 400 metara, dok je super uspješno organizirao Radničke sportske igre, kao što je i dugih 26 godina organizirao utrku koja je u to vrijeme nosila vrlo zanimljiv naziv – „“utrka oslobođenja“ . Na svim tim događajima, na bjelovarskom Logoru se skupilo mnoštvo tadašnjih mladih nada, ali i odličnih atletičara poput: Nikolić, Zdravkovića i Mihalića pa je okupljena publika, koja je na stadion pohrlila u pozamašnom broju nadasve uživala. Isto tako, Iveković je autor jednog lijepog, jako poučnog godišnjaka AK Bjelovar.
Nadalje, tijekom ovog intervjua odgovorio je na pitanje zbog čega je njegov izbor bila upravo atletika, govorio je o svojim natjecateljskim, ali i trenerskim uspjesima kojih, dakako, nije nedostajalo. Upoznao nas je sa svojim idolima, trenerskim imenima koja su njega vodila kao sportaša te je li i danas aktivan u atletskom svijetu. Dakle, čitav svoj životni vijek Iveković je posvetio ovom prekrasnom sportu – kako kao natjecatelj, tako i kao trener. Stoga, možete uživati čitajući o neponovljivoj karijeri velikog Zvonka.
Jeste li se, prije svog potpunog posvećivanja atletici bavili još nekim sportom i zašto je konačna odluka pala baš na „kraljicu sportova“?
Mogu kazati da sam kao dječak isprobavao sve moguće sportove, dakle sve sam prolazio. U sjećanju mi je ponajviše ostalo jahanje, a čak sam i boksao. Naposljetku, za atletiku sam se opredijelio iz razloga što je ipak riječ o kraljici sportova koju sam volio gledati. Nadalje, kao djeca smo neprestano trčali, skakali po livadama što je bio još jedan dodatan motiv te bih također rekao kako u njoj čovjek ovisi sam o sebi. Suci ti ne mogu ništa dodati niti oduzeti i koliko volje i truda uložiš toliko ti se vrati. Stoga, kada sve zbrojim i oduzmem mogu reći da mi se jako dopala, podario sam joj čitav svoj život te zbog toga ne žalim niti najmanje.
U samom uvodu smo spomenuli kako ste kao natjecatelj participirali u preponskim disciplinama – 110 te 400 metara. Sada nam navedite specifičnosti istih i recite nam neke od svojih najzapaženijih uspjeha!
Preponsko trčanje je specifično prvenstveno po tome što se svaka prepona od one prethodne nalazi na devet metara i 14 centimetara. Svaka je visoka jedan metar i sedam centimetara, a sve to treba istrčati u rasponu od tri koraka. Prema tome, to me zaintrigiralo. Zavolio sam takav način trčanja te sam odnio pobjedu na Memorijalu Borisa Hanžekovića koji se 1963. godine iznimno, uslijed izrade tartan staze u zagrebačkom Maksimiru održao u Osijeku. Naravno, riječ je o najprestižnijem nadmetanju na ovim prostorima pa me to postignuće, ali i činjenica što sam višestruki osvajač naslova državnog prvaka dovelo do toga da branim boje izabranih vrsta Jugoslavije i Hrvatske na što sam izrazito ponosan.
Tko su bili vaši treneri tijekom karijere i što biste rekli, od koga ste najviše naučili?
Moj prvi trener je bio Gojić. On je legenda bacanja kladiva i radi se o čovjeku koji je odgojio Ivana Gubijana, Bjelovarčanina koji je 1948. godine u Londonu osvojio srebrnu medalju na OI. Vrijedan spomena još je i Krajačić koji je predvodio AK Mladost Zagreb. S njim sam izuzetno dobro surađivao, a najviše sam učio od Despota. Despot je profesor koji je napisao knjigu naslova „Atletika“ te je predavao na fakultetu za tjelesnu kulturu. Uvijek smo se nalazili, kontaktirali, puno razgovarali i rekao bih kako se svaka tehnika svakodnevno usavršavala što je najvažnije za neprekidno napredovanje.
Kada je završila vaša aktivna atletska karijera kao sportaša, odnosno, kada ste se počeli baviti trenerskim poslom? U kojem je to klubu bilo?
Devet godina sam trčao u osječkom atletskom klubu „Slavonija“ gdje sam postigao svoje najbolje rezultate. Isto toliko sam bio član i zagrebačkog AK „Dinamo Zrinjevac“, dok sam godinu i pol dana trčao za splitski „ASK“. Svoju natjecateljsku karijeru okončao sam sa četrdesetak godina na plećima, a moram napomenuti kako sam, kao član bjelovarskog AK, kojemu sam posvetio najveći dio svog života, uz samo trčanje paralelno obnašao trenersku dužnost. Imao sam ponude iz Osijeka i Splita, no odbio sam ih. Dakle, trenirao sam bjelovarske atletičare, a s njima sam ostvarivao mnoštvo odličnih rezultata. Imamo velik broj državnih reprezentativaca i rekordera, nositelja kolajni s raznoraznih natjecanja. Također, moram istaknuti kako je do zapaženih ostvarenja došlo unatoč vrlo teškim uvjetima. Mi praktički nemamo pravu tartan stazu, odnosno adekvatan atletski stadion pa sve izrečeno još više dobiva na težini. Kao jedan zaključak ovog pitanja kazat ću da sam preko deset puta vodio reprezentacije Jugoslavije i Hrvatske, a najviše od svega me se dojmilo juniorsko EP u Moskvi gdje sam naučio mnoge stvari.
Zasigurno, u vašem dugom trenerskom stažu postoje atletičarke i atletičari na koje ste izuzetno ponosni. Navedite ih!
Da, naša najveća atletičarka je Ivana Jelić-Balta koja je na državnim prvenstvima osvojila ogromne 32 medalje. Dakako, to je rekordan broj, a riječ je o izrazito uzornoj, radnoj sportašici. Kod nje je prisutna velika atletska volja te je svima nama jedan veliki klupski uzor. Drago mi je što sam imao prigodu surađivati s njom i jako sam ponosan što sam se mogao nazivati njenim trenerom.
Osim same trenerske funkcije, jeste li obnašali, ili još uvijek obnašate neku u svijetu atletike?
Svojevremeno sam bio predsjednik hrvatske natjecateljske komisije, kao i predsjednik trenerske organizacije Hrvatske. Danas sam još uvijek predvodnik sjeverne hrvatske atletske lige – popularnog HALS-a koja sveukupno broji 22 kluba. Njeno sjedište je u Varaždinu te mogu kazati kako sam puno toga prošao. Upoznao sam mnogo kvalitetnih, dobrih osoba, razmjenjujemo iskustva i, u svom omiljenom sportu ću biti aktivan sve dok to budem u mogućnosti. Naprosto uživam u tome i jednostavno, to je moj život.
Želite li, za kraj ovog iscrpnog intervjua dodati još nešto što smatrate važnim, a u prijašnjim pitanjima nije spomenuto?
Pa, kada me već pitate reći ću kako je došlo vrijeme da grad Bjelovar, kao jedno županijsko središte dobije adekvatan atletski stadion s tartan stazom. Imamo mnoštvo omladine koja se želi baviti ovim lijepim sportom, a nema gdje. Isto tako, siguran sam kako bi to bio još jedan dodatan pokretač interesa za kraljicu sportova na ovim prostorima te bi se mogla održavati i školska, odnosno državna prvenstva. Po mom mišljenju, AK Bjelovar bi time dobio barem dvjestotinjak novih članova raznih uzrasta.
Gospodine Iveković, ovim ste razgovorom, na kojem vam se zahvaljujemo svojim sugrađanima približili svoj sportski životni put. Istinska ste legenda bjelovarske atletike pa i sporta općenito. Živi ste dokaz kako godine nisu važne, odnosno kako, ukoliko čovjek stvarno nešto želi to može i ostvariti. Svi znamo priču o slavnom djedici Toniju, a grad Bjelovar, u liku proslavljenog Zvonka ima svog „Tonija“. U ime Super portala čestitamo Zvonku na svim životnim postignućima te mu želimo da nastavi s radom s istim elanom. (Filip Mlinar)
